Ukrajina: kako do mira - i po koju cijenu?

Desetine tisuća mrtvih i osakaćenih vojnika s obje strane, tisuće mrtvih ukrajinskih civila, bezbroj uništenih gradova. Uz to globalna nestašica energije, inflacija i glad u mnogim zemljama u razvoju. To je bilanca prve godine rata čiji se kraj još ne nazire.

Ruski predsjednik Vladimir Putin nije uspeo ostvariti cilj potpunog zauzeća Ukrajine – ali Rusija je okupirala oko petinu te zemlje. S druge strane, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski više puta je govorio da će ponovo biti oslobođen cijeli teritorij koji je okupirala Rusija, uključujući i Krim.

U govoru o stanju nacije, Putin nije pokazao spremnost na ustupke, naprotiv: „Našu zemlju je nemoguće pobijediti na vojnom polju.“ Putin je dodatno eskalirao objavom da Rusija zamrzava sudjelovanje u sporazumu START o nuklearnom naoružavanju – jedinom takvom sporazumu sa SAD koji je još preostao.

To je vjerojatno bila i reakcija na iznenadnu posjetu Kijevu predsjednika SAD Joa Bidena dan ranije. On je Zelenskom obećao nastavak podrške SAD-a. „Ne radi se samo o slobodi Ukrajine, već o slobodi same demokracije", rekao je Biden. Ipak, spremnost da se Ukrajina dugoročno podrži jenjava, kako među republikancima u američkom Kongresu, tako i među američkim stanovništvom.

Strah od novog svjetskog rata

I u Njemačkoj se povećava pritisak za mirovne pregovore. U najnovijem istraživanju javnog mnjenja deutschlandtrend od 9. veljače, 58 posto ispitanika – najviše do sada – smatra da nema dovoljno diplomatskih napora za okončavanje rata.

Političarkaoporbene Lijeve stranke Sahra Wagenknecht i aktivistkinja za ženska prava Alice Schwarzer pokrenule su peticiju za hitne mirovne pregovore i obustavu isporuke oružja. One upozoravaju na opasnost izbijanja novog svjetskog rata i tvrde: „Ukrajina može dobiti pojedine bitke uz podršku Zapada, ali ne može da dobiti rat protiv najveće nuklearne sile svijeta." Peticiju su potpisali brojni umjetnici, ali i teolozi i političari.

Ukrajinski veleposlanik u Berlinu Aleksij Makejev, rekao je za njemački portal t-online da ne razumije strah na Zapadu od eskalacije u treći svjetski rat. „Ukrajina je već u Trećem svjetskom ratu. Rusija protiv nas vodi rat uništenja."

Ukrajina želi kontolu nad cijelim teritorijem

U intervjuu za DW prošle jeseni je glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg odbacio svaku pomisao o jednostranim mirovnim potezima. Jer: „Ako se Ukrajina prestane boriti, prestat će postojati kao nezavisna država." Zato Ukrajina, kaže, mora „pobijediti" u ratu.

Stoga Zapad stalno povećava pomoć u naoružanju. Nakon dosta oklijevanja je i njemački kancelar Olaf Scholz pristao da Njemačka, zajedno s drugim zemljama NATO-a, isporuči Ukrajini borbene tenkove Leopard 2. On bi mogao pomoći Ukrajini da „kompenzira veliku neravnotežu na bojnom polju", ocenjuje za DW političar CDU-a i bivši pukovnik Roderich Kiesewetter. No, „hoće li to dovesti do preokreta, zavisi od broja tenkova, vremena i kontinuiteta isporuka", napominje ovaj demokršćanski političar.

A stručnjak za pitanja sigurnosti Niko Lange za DW kaže da postoje „realne vojne šanse da Ukrajina u potpunosti zauzme to područje i tako obnovi mir“. On smatra i da će „Putin biti spreman pregovarati samo kad Ukrajina bude vojno toliko u prednosti, da njemu postane jasno kako od ovog agresorskog rata ne može ostvariti nikakve koristi".

Dva vojna scenarija

Bivši general Bundeswehra Helmut Ganser to vidi drugačije. On iznosi dva scenarija za ukrajinsku ofanzivu na jug prema Azovskom moru, a uz pomoć zapadnih tenkova.

Po pesimističnom scenariju, Ukrajinci će zaglaviti u žestokoj ruskoj obrani. Ganser već priprema zapadnu javnost za „slike razvaljenih tenkova Leopard“, koje će Rusija rado širiti na internetu.

Ganserova optimistična varijanta još je opasnija. Prema tom scenariju, ukrajinske tenkovske jedinice stižu do Azovskog mora i stoje pred Krimom. Njemački general pretpostavlja da bi Putin najkasnije tada proširio „ratnu zonu na teritorij zapadnih država koje pomažu Ukrajini“ i upozorava: „Raste opasnost od sporog, zapravo nenamjernog klizanja u najveću katastrofu za cijelu Europu."

Niko Lange pak, rusku nuklearnu prijetnju vidi kao „instrument psihološkog ratovanja". On ne samo da smatra kako je ponovno osvajanje Krima „vojno zamislivo", već i da je čak nužno to pokušati – zbog mirovne politike: „Upravo zato što bi Krim predstavljao najveći mogući gubitak obraza za Vladimira Putina, vojni pritisak na Krim je mogućnost da se Rusija dovede do spremnosti za pregovore."

Gdje je crvena linija?

Mišljenja se razlikuju o tome povećava li vojni pritisak spremnost Rusije na pregovore, ili povećava rizik od nuklearnog svjetskog rata.

Socijaldemokratski kancelar Scholz uvijek je isticao da Njemačka ni pod kojim uvjetima ne bi smjela postati strana u ratu. Otuda dugo oklijevanje oko isporuke borbenih tenkova. On i dalje ne želi ni čuti za isporuku borbenih aviona za Ukrajinu. Ni Biden Zelenskom nije obećao avione.

S druge strane, političar CDU Kiesewetter smatra kako „ne treba povlačiti nikakve crvene linije kada se radi o određenim sustavima naoružanja“. „Prema međunarodnom pravu“, strana u ratu se postaje samo ako država pošalje svoje vojnike, napominje Kiesewetter, a ta opcija nije u igri.

Nekompatibilni mirovni ciljevi

Međutim, i u zemljama koje podržavaju Ukrajinu također ima mnogo onih koji veruju da na kraju neće ići bez određene spremnosti na kompromis od strane Ukrajine, u pogledu teritorije ili političkih saveza.

Prema riječima Romana Gončarenka iz ukrajinske redakcije DW, u samoj Ukrajini toj spremnosti na kompromis gotovo da više nema ni traga: „Prvih tjedana nakon invazije Kijev je bio spreman na ustupke, recimo na neutralnost umesto željenog članstva u NATO. Ali brutalnost ruske vojske i aneksija daljnjih krajeva učinili su potragu za kompromisom gotovo nemogućom. Anketa koju je naručila Minhenska konferencija o sigurnosti pokazala je da 93 posto Ukrajinaca kao preduvijet za prekid vatre vidi potpuno povlačenje Rusije, uključujući i povlačenje s Krima."

Poliolog Johannes Varwick sa Sveučilišta u Haleu smatra da je to nerealno: „Po svoj prilici će na kraju postojati neutralna Ukrajina koja neće jasno biti u zapadnoj ili ruskoj sferi utjecaja", kaže Varwick za DW. On se zalaže za zapadnu pregovaračku inicijativu: „Ako se na kraju dugog ili dalje eskaliranog rata dobije isti rezultat koji bi već danas bio moguć, onda nema smisla nastavljati borbu s desetinama tisuća mrtvih i traumatiziranih ljudi."

Koji su signali mira?

Veleposlanstvo Rusije u Berlinu 14. veljače je objavilo na Twitteru: „Svaka borba završava pregovorima. Mi smo spremni. Ali, samo na pregovore bez preduvijeta, zasnovane na realnosti i s obzirom na ciljeve koje smo javno proklamirali."

To, međutim, nije spremnost na kompromis. „Realnost" podrazumijeva rusku okupaciju oko petine zemlje, a jedan od „ciljeva" bio je čak i potpuno uništenje ukrajinske države.

Kina je na Minhenskoj konferenciji najavila svoj mirovni plan. U međuvremenu je najviši kineski diplomat Wang Yi bio i u Moskvi i u Kojevu, ali detalji plana još nisu poznati. No, Zapad je skeptičan s obzirom na to da Peking nije osudio rusku invaziju na Ukrajinu. Osim toga, SAD tvrde da Kina razmišlja o isporuci oružja Rusiji, što Peking, međutim, za sada negira.

Vojna pobjeda ili mir s kompromisima

Američki publicist Jeffrey Sachs u siječnju je u britanskom „Economistu" napisao da je za „vjerodostojno" mirovno rješenje ključno da se „jamče najvažniji sigurnosni interesi obiju strana. S jedne strane bi morali biti zajamčeni suverenitet i sigurnost Ukrajine, dok bi s druge strane NATO morao obećati da se neće širiti na istok."

Sachs se nada da će mirovni impulsi doći prije svega od onih država koje su odbacile osudu Rusije u Vijeću sigurnosti, uključujući Kinu, Indiju, Brazil i Južnu Afriku. „Te države ne mrze ni Rusiju, ni Ukrajinu", kaže Sachs. „One ne žele da Rusija osvoji Ukrajinu, a ni da se NATO širi na istok."

S druge strane, političar njemačke CDU Roderich Kiesewetter smatra da ne bi trebalo praviti ustupke Moskvi: „Pogrešno je vjerovati da bi Rusiji samo trebalo dati nešto zemlje i da bi onda ruska glad za uništenjem bila zadovoljena. Bilo kakva teritorijalna dobit Rusije bila bi uzor drugim autokratskim državama da pod okriljem nuklearne ucjene i prijetnje ubuduće vojno ponovo crtaju granice." Kiesewetter smatra da posebno Kina već vidi Europu kao „ogledno polje" u pogledu suverenosti Tajvana.

Dakle, čak i poslije godinu dana rata, sukobljavaju se dvije različite škole mišljenja: može li jedino rješenje biti vojna pobjeda nad ruskim agresorom ili Ukrajina i njene zapadne pristalice moraju biti spremne na kompromise? Nakon prve godine rata ta je diskusija i dalje neriješena. Kao i sam rat.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu