U slučaju dvojbe, neka je ministar "pravi" Nijemac

Müller, Braun, Schulze ili Scheuer – sve redom imena koja zvuče sasvim njemački. Slično je i s petnaest imena drugih ministrica i ministara ove njemačke vlade: pazilo se i da ima i mladih i starih, pazilo se da ima i žena i muškaraca, ali na njemačke građane stranog porijekla se izgleda zaboravilo.

Pogleda li se lista nogometaša reprezentacije – s Boatengom, Mustafijem, Özilom ili Khedirom, mora se konstatirati da takvih imena jednostavno nema. I to iako je njemačka stvarnost drugačija: oko 18,6 milijuna građana Njemačke su u prvom ili u tek drugom naraštaju doseljenici u ovu zemlju. Ovakav sastav vlade zato nije promakao niti Aimanu Mazyeku, predsjedniku Središnjeg vijeća muslimana: "Tu nema neke gorčine nego sam lakonski konstatirao kako nova njemačka vlada očito da jedva ima bilo koga stranog porijekla. Katarina Barley, nova socijaldemokratska ministrica pravosuđa teško da sa svojim njemačkim i britanskim državljanstvom može predstaviti ovu raznolikost društva."

Raznolikost više nije "in"

Aydan Özoğuz, zastupnica SPD-a i bivša državna tajnica za integraciju zato ovu vladu smatra korakom unatrag: "Pazilo se na nevjerojatno mnogo čimbenika, na regionalnu podjelu, na ravnotežu između muškaraca i žena, ali na žalost uopće ne i na to da se Njemačka predstavi kao doseljenička zemlja."

No ipak dodaje: "Ne vjerujem da se tu radi o zlim namjerama nego mislim da je to izraz nesigurnosti u politici." Nedostatak osoba stranog porijekla u vladi je odraz promjene u društvenoj stvarnosti gdje je "pitanje integracije" sve manje prisutno. Tko se zalaže za prava stranaca, taj ne može računati na mnogo pljeska u publici nego u najgorem slučaju može pobrati i batine. "Raspoloženje se već odavno nije okrenulo samo protiv izbjeglica nego protiv svih ljudi koji imaju nekakve obiteljske veze s inozemstvom, čak i ako su državljani ili su i rođeni u ovoj zemlji." Ova političarka to zna i iz vlastitog iskustva: ona je u šezdesetima odrasla u Hamburgu s roditeljima koji su došli iz Turske i njezina jedina domovina je Njemačka. Ipak je jedan od vodećih političara AfD-a i takvim osobama zanijekao pravo da budu Nijemci i želi ih poslati natrag "u njihovu Anatoliju".

Özoğuz ne vjeruje da je takav rasizam mišljenje većine građana ove zemlje, ali su se tu srušili tabui koji su promijenili i suživot. "Može biti da i kod političara vlada mišljenje kako se s raznolikošću sada ne mogu dobiti glasovi", kaže i zaključuje kako bi to bilo tragično, ako bi bilo doista tako. Ona misli da bi se upravo sad trebalo pokazati "tko smo i što smo i dokazati kako smo zemlja koja stoji zajedno i ne dopušta podjele." Utoliko i sastav vlade smatra „golemom greškom."

Čitav Parlament je iz nekog davnog doba

Zapravo i čitav saziv ovog Bundestaga je više nego konzervativan: dok se barem u sastavu vlade pazilo na udio ministrica, u Parlamentu je gotovo dvostruko više muškaraca nego žena. Opet su to većinom profesionalni i iskusni politički lisci između 40 i 60 godina, a od 709 zastupnika ih je ravno 57 stranoga porijekla. Proporcionalno udjelu u stanovništvu, trebalo bi ih biti oko 160! Tu je riječ o svim osobama s migracijskom pozadinom, onih porijeklom iz Turske kao što je Özoğuz ima 14.

Ona smatra da bi se upravo u ovim okolnostima trebala pokrenuti kampanja u kojoj bi se pokazala važnost takvih ljudi u ovom društvu, ali ima dojam da na objema stranama prevladava malodušnost. "Osjećaj da ih se ovdje ne želi će se vjerojatno još više proširiti kod mnogih ljudi stranog porijekla", smatra Özoğuz. Već sad se u Njemačkoj kada je riječ o integraciji vrijeme vratilo "mnogo godina unazad", makar su iskustva iz gospodarstva posve drugačija. Međunarodne kompanije sve više cijene različita iskustva i različite kulture svojih suradnika jer vjeruju da će tako uspješnije djelovati na globalnoj razini. Ali kada je riječ o njemačkoj vladi, ta spoznaja još očito nije doprla do svijesti.