Teške milijarde s ilegalnim cigaretama

Na sajmu duhanskih proizvoda u Dubaiu je živo. U velikoj dvorani u blizini blještavog nebodera Burj Khalifa kupci ispituju cigarete, listove duhana i kvalitetu ponuđenog prije nego što se upuste u cjenkanje s prodavačima.

Ali pravi posao se odvija 45 kilometara južnije, u Jebel Ali Free Trade Zone (Slobodna trgovinska zona Jebel Ali), golemo, prašnjavo industrijsko područje krcato tvornicama i skladištima uz jednu od najprometnijih pomorskih luka na svijetu. Zona je pod strogim nadzorom carine, posjetitelji trebaju posebnu propusnicu, a mnogo od robe koja se tu proizvede zapravo nikad niti ne uđe na tržište Emirata.

Baš tu je više od dvadeset tvornica koje proizvode na milijarde cigareta i drugih duhanskih proizvoda. To je golem posao: UAE je prošle godine izvezla cigareta u vrijednosti 3 milijarde eura i po važnosti, cigarete su joj odmah nakon nafte, zlata i sirovog aluminija.

Ali prema informacijama međunarodnih agencija i brojnih izvješća, mnogo toga što se proizvede baš u toj Trgovinskoj zoni u Emiratima je i proizvedeno s namjerom da to više nikad ne vidi niti jedan carinik ili službenik neke druge države. Jer baš tu se proizvode i cigarete koje će biti ilegalno prodane, bez ikakvih poreza i državnih nameta.

„Jeftine bijele" su raširena roba

Tu je i Europa teško pogođena: prema procjenama Europskog ureda za borbu protiv prijevara (OLAF), šverc i prodaja ilegalnih cigareta u EU državama članicama stvara štetu od oko 10 milijardi eura – svake godine. Nije rečeno da je to jedini izvor takvih protuzakonitih cigareta: oni se čak proizvode unutar same EU u ilegalnim tvornicama, a dolaze i iz tvornica diljem Dalekog istoka. Ali kada je riječ o europskim susjedima, dvije zemlje se posebno ističu: Bjelorusija i – Ujedinjeni Arapski Emirati.

„Osobit problem nam stvara šverc cheap whites iz Bjelorusije i nelegalna proizvodnja u slobodnim zonama Ujedinjenih Arapskih Emirata", kaže nam glasnogovornik OLAF-a. Cheap whites je termin koji se često čuje u razgovoru o švercu cigaretama. On može značiti svašta: to jesu u pravilu cigarete legalnih tvornica, ali su to i cigarete „bez imena" i točne kopije poznatih svjetskih marki, naravno bez markice države o plaćenom porezu (makar niti nju nije teško krivotvoriti i to tako da to običan potrošač niti ne primijeti).

Te cigarete mogu biti napravljene i od kvalitetnog duhana, baš kao i od tko zna čega: analize su u takvim cigaretama našle svačega, od arsena i pesticida pa do izmeta štakora. One se mogu prodavati posve očito ilegalno, ali uvijek ima načina da uđu i u posve legalni lanac prodaje cigareta.

Metropola ilegalnih cigareta

Udio koliko takvih cigareta uopće ima, varira od države do države: tako je u analizi međunarodne revizorske službe KPMG utvrđeno da je u zemljama Magreba 2016. popušeno oko 13 milijardi cigareta, a da je njih oko 7,4 milijardi – preko polovica – došlo na tržite na ilegalan način. U zemljama zapadne Europe je taj postotak naravno manji, ali baš nigdje nije 0%.

Slobodne trgovinske, odnosno carinske zone diljem svijeta su pravo mjesto za proizvodnju takvih cigareta, ali nam Andy Carter objašnjava kako se niti jedna zona ne može niti mjeriti sa ovom u Ujedinjenim Arapskim Emiratima: „U osnovi, ovo je najveća koncentracija proizvođača slobodne zone u čitavom svijetu". Carter je istražitelj koji radi za Japan Tobacco International (JTI) i nisu ga slučajno poslali baš ovamo. Jer procjenjuje se da oko 60 milijardi ilegalnih cigareta bude proizvedeno u Slobodnoj trgovinskoj zoni Jebel Ali. „Svi znaju da se tu to proizvodi za šverc. Ali oni proizvode prilično legalno i tek će se u trenutku slanja na tržište promijeniti dokumenti i cigarete će se pretvoriti u namještaj ili igračke."

Ovaj stručnjak koji djeluje u UAE nam objašnjava kako je velik dio proizvodnje u ovoj Slobodnoj zoni legalan već i zbog toga jer proizvođači ne žele previše uznemiriti nadležne vlasti Emirata. Zauzvrat, ne izgleda da se pak Emirati osobito trude ući u trag tomu gdje doista završavaju te cigarete. Njegovo mišljenje jest da bi trebao bolji nadzor onoga što je zapravo uvezeno u odredišne zemlje.

„Miroljubiva koegzistencija" sa kriminalom

No isto tako nas upozorava da su šverceri „veoma lukavi kako bi izbjegli zaštitnike zakona koji pokazuju previše entuzijazma. Moguće je i da nedostaje dovoljno predstavnika zakona, što onda pogoduje da se neke aktivnosti nastavljaju." Carter kaže kako su UAE vrlo susretljive u borbi protiv falsificiranih cigareta, ali kod takvih cheap whites namijenjenih švercu je druga priča.

Čak i kad je očito da neki proizvođač „igra igrice" i kad postoje dokazi da je na primjer u kontejner natovario rabljene gume (njihova teretna masa je slična cigaretama) kako bi po poslovnim knjigama izgledalo sve u redu, nadležne službe Emirata „najčešće nisu voljne bilo što učiniti", kaže Carter. „Čini se da nadležnima nije baš stalo previše talasati."

Taj dojam je stekao i Howard Pugh koji je na čelu odjela prijevare Europola. Jer i vlastitim iskustvom je svjedok kako su Emirati nevoljni drugim službama dati i osnovne informacije, na primjer koje su to odredišne zemlje za robu koja ide iz tvrtki u Slobodnoj zoni.

Posjetili smo i neke tvornice cigareta u Slobodnoj trgovačkoj zoni Jebel Ali – i treba li uopće reći kako svi tvrde kako nikad ništa nisu čuli o ilegalnim cigaretama? Rajesh Rohra upravlja Global Tobacco FZCO, proizvođač sa sjedištem u toj Zoni i koji proizvodi i marke poput Richman. Baš tu marku, popularnu na sjeveru Europe su europski carinici osobito često otkrivali u skrovištima švercera. Ali gospodin Rohra nam objašnjava kako ne zna ništa o tome i ozbiljno sumnja kako je netko možda falsificirao tu marku cigarete koju inače i on proizvodi.

Šverc cigaretama nije „sexy"

U tvornici Orchid Tobacco nam kažu kako većinu svojih cigareta prodaju u Europi i Rusiji, ali kako nemaju nikakvog posla s distributerima ili krajnjim kupcima: „Mi poslujemo samo sa posrednicima", objašnjavaju nam u toj tvornici.

Kad Andy Carteru govorimo što smo čuli u tvornicama, on tek prezrivo maše rukom: svi tamo znaju što se događa i kakav se posao vodi. Kaže da je čak vidio propagandni materijal nekih vrsta cigareta, kišobrane ili torbe u zemljama u koje se te vrste cigareta uopće ne izvoze. Točnije: legalno ne uvoze i prodaju.

O švercu i ilegalnim cigaretama se u javnosti zapravo malo zna i govori. Tome je kriv i Hollywood koji snima mnogo filmova o švercu drogom ili čak oružjem, ali cigarete niti filmašima nisu tako „sexy". Tek ponekad će u nekom njemačkom krimiću neki sitni kriminalac i „sitna riba" biti uhvaćen sa prtljažnikom punim cigaretama iz Poljske ili sa Istoka.

Zapravo je to golem posao u kojem sudjeluju i najveći „igrači" podzemlja. Treba znati da jedna kutija cigareta kod proizvođača košta zapravo oko 20 eurocenti – kunu i pol. Obzirom na službene cijene, to znači da kontejner cigareta koje ste proizvođaču platili možda tek nešto preko 50 tisuća eura, u Europi možete prodati za oko milijun i pol eura.

Što je još ljepše, čak i ako vas uhvate, kazne za šverc cigaretama su uglavnom vrlo blage. Odvjetništvo se tu redovito trudi natovariti šverceru i druga krivična djela kao što su utaja poreza i pranje novca kako bi uopće došao do neke kazne vrijedne sudskog procesa - to nam priznaje i Howard Pugh iz Europola.

Duhan za nargile od zapovjednika „IS-a"

A i golem novac koji se tako zarađuje je problem za predstavnike zakona – ali i za kriminalce koji će svakom oružanom silom htjeti zaštiti „svoje" tržište neke četvrti ili grada. Novac odlazi i za čak još opasnije ciljeve: 2016. je u Bugarskoj provedena racija u ilegalnoj tvornici duhana za nargile kojom su upravljala dva bivša zapovjednika takozvane „Islamske države". Policija odlično zna kako se i tako zarađuje novac kojim se podržava terorizam svake vrste, to nam potvrđuje i nadležna služba OLAF-a.

Kad nam tako postane jasno da tu nemaju prste tek „sitni kriminalci", onda ne treba čuditi organizacija kojom se takve cigarete dovoze u Europu i vješta „igra mačke i miša" s policijom i carinicima. Naravno da je svima jasno da ako je nekom kontejneru ishodište Slobodna zona Jebel Ali da bi europski carinici mogli biti oprezni. Zato se roba prvo šalje u druge luke, omiljene su im Port Said u Egiptu, Misrata u Libiji ili Famagusta na Sjevernom Cipru gdje se roba prepakira u druge kontejnere i pošiljke kako bi im se zameo trag. Problem je i Libija gdje jedva da i ima nekakve kontrole kojoj bi mogli vjerovati i europski čuvari zakona, a nadomak je čitavom nizu luka u Sredozemlju.

No sve su to krakovi hidre i svima je jasno kako se nešto može postići jedino ako se odsječe njena glava. Slobodne trgovačke ili carinske zone su izvorno zamišljene kao svojevrsna razvojna pomoć kojom bi se razvila međunarodna trgovina. Ali je i Svjetska carinska organizacija (World Customs Organisation WCO) prošle godine provela istragu gdje je utvrđeno kako je čitav niz tih zona upleteno u ilegalnu trgovinu cigaretama i duhanskim proizvodima.

A Ujedinjeni Arapski Emirati se sve više uspinju na ljestvici zemalja odakle stiže ilegalna roba u Europu: po nalazu OECD-a objavljenom 2016. oni su za razdoblje od 2011. do 2013. dospjeli na treće mjesto, odmah iza Hong Konga i Kine.