Tamni duhovi ropstva

Dugo su tragovi zločina ogromnih razmjera bili skriveni. Prije nego je 1843. u Brazil stigla njegova mlada, car Pedro II je na brzinu dao zatrpati pristanište stare luke Rio de Janeira. Na tom mjestu je između 1774. i 1831. 700.000 robova kročilo na južnoameričko tlo. No, car je htio da se to što prije zaboravi.

Afrkanci koji nisu preživjeli prelazak Atlantika su jednostavno bili bačeni na hrpu, između kućnog otpada i uginulih životinja. 1996. jedna obitelj je prilikom gradnje kuće na ovom mjestu otkrila posmrtne ostatke Afrikanaca. Groblje je nazvano „Groblje novih crnaca" . Obitelj je izgradila spomenik ali groblju sada prijeti zatvaranje jer grad već godinu dana ne financira ovaj spomenik.

Pritom  je „Mala Afrika", kako se naziva stara lučka četvrt, već više od godinu dana na listi spomenika svjetske baštine, UNESCO-a. U središnjem dijelu spomen-parka, koji je pravi magnet za turiste, nedavno je otkopano pristanište za robove. Podsjećanje na vrijeme robovlasnika je očito u službenom Brazilu danas nepoželjno.

Prisilna odluka

13. svibnja 1888. je princeza Isabella tzv. „Zlatnim zakonom" okončala ropstvo. Sve je to prošlo bez krvavog građanskog rata poput onog u SAD-u i bez pobune robova kao na Haitiju 1794. Nakon što je Engleska 1845. u „Proglasu iz Aberdeena" Brazilu zabranila transatlantsku trgovnu robljem na tamošnjim plantažama je zavladao manjak radne snage. Taj manjak je djelomično "pokriven" useljenicima iz Europe koji su bili učinkovitiji nego pobunama skloni robovi. 

Tak kad je ekonomski sustav ropstva došao do svojih granica isplativosti, Brazil je odlučio kao posljednja zemlja Latinske Amerike okončati ovo sramotno razdoblje svoje povijesti. Svaki drugi u Africi oteti rob, koji je prevezen preko Atlantika, završio je u Brazilu. Samo je u Rio de Janeiru stiglo preko dva milijuna robova. Uzduž brazlske obale iskrcano je 5,8 milijuna otetih Afrikanaca.

Brazilske plantaže su bile nezasitne, kada je u pitanju opskrba radnom snagom. Svaki deseti Afrikanac je, prema procjenama, umro već na putu. Nakon dolaska u Brazil, obitelji su razdvajane. Muškarci su slani na rad u najudaljenije predjele. Žene su za to vrijeme silovane i tako su na svijet dolazile uvijek nove generacije Brazilaca.

Bespomoćnost umjesto veselog slavlja

Unatoč tomu vlada uvriježeno mišljenje da je ropstvo u Brazilu bilo „humanije" nego drugdje. Tome su pridonijele fotografije, sačuvane iz onog vremena koje rijetko prikazuju surovu realnost. Ukidanje ropstva 1888. nije predstavljalo razlog za slavlje nego početak ekonomske katastrofe. Bez kapitala, obrazovanja ili vlastite zemlje bili su prepušteni sudbini. Mnogim njihovim potomcima je i danas tako.

Milijuni Brazilaca afričkog porijekla i dan danas žive u istim teškim uvjetima kao i njihovi preci, koji su oslobođeni prije 130 godina. Sirotinjske nastambe siromašnih četvrti, favela, u brazilskim predgrađima nalik su onima iz 19. stoljeća. Još uvijek milijuni Brazilaca nisu dio modernog Brazila. Dvije trećine od 60.000 godišnjih žrtava nasilja su potomci afričkih robova. Isto je i s dvije trećina žitelja zatvora. Njima Brazil ne daje nikakvu perspektivu osim još u vrijeme ropstva započetog ciklusa nasilja, pobune protv neprijateljski nastrojenog društva i nasilja uperenog protiv vlastite zajednice. Dok su bijelci i danas kao i u vrijeme ropstva nedodirljivi, Afro-Brazilci se okreću jedni protiv drugih.

„Naslijeđe ropstva se ne može samo tako otresti", kaže talijanski psihoanalitičar Contardo Calligaris koji od osamdesetih godina prošlog stoljeća živi u Brazilu. Lik „colonizadora", brutalnog i dominantnog izrabljivača svaki Brazilac nosi u sebi. „Sve poveznice u sloju brazilskih moćnika su u sjeni duha robovlasništva", kaže Calligaris. Moć se uvijek iznova ispoljava u čistoj tjelesnoj dominaciji nad drugima. To je duh ropstva koji nikako da iščezne.

Moderno ropstvo

Ni samo ropstvo nije u potpunosti iščezlo. „Čovjek si robove zamišlja kao galeote u utrobi broda za veslima, u stilu Hollywooda", kaže francuski dominikanac Xavier Plassat. „No umjesto lancima, ljudi su danas porobljeni gospodarskim ovisnostima", kaže Plassat, koji se godinama s katoličkom crkvom bori protiv modernog ropstva. Na njihov pritisak vlada je 1995. donijela zakon protiv ropstva.

Otada je 54.000 osoba oslobođeno radnog ropstva. Oni su radili za mizernu plaću na pašnjacima Amazonske regije, ili u ilegalnim tekstilnim radionicama Sao Paula ili na proizvodnji drvenog ugljena na sjeveroistoku zemlje. Krajem 2017. predsjednik Michel Temer je pokušao iznenađujuće ublažiti pojam modernog ropstva brišući iz njega element gospodarske ovisnosti. Poslije je, nakon pritiska svjetske javnosti, povukao svoju odluku.

„Sjena ropstva će nestati tek kad Brazil svoje tamnopute žitelje konačno učini akterima vlastite povijesti", smatra aktivisa pokreta Black-Movement Celso Athayde. On je osnovao i prvu političku stranku za Afro –Brazilce. To je izazvalo val optužbi zbog diskriminacije bijelaca. No poučen iskustvom samba škola koje su, nakon što su otvorene za bijelce potpuno potpale u njihove ruke, Athayde ne želi da se to isto ponovi i s njegovom političkom strankom.

„Bijelci se nikada ne bi zadovoljili sporednom ulogom. Oni uvijek žele biti glavni", kaže ovaj političar. Pa ipak dodaje: „Mi crnci se često skrivamo iza bijelaca jer nas je strah glavne uloge. No napokon moramo naučiti kako preuzeti glavnu ulogu".

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.