Tajvan kao uzor u borbi protiv pandemije

U borbi protiv koronavirusa mnogo toga se može naučiti od Tajvana. Između ostalog i kako se ponašati kada pandemija prođe. Još do prije nekoliko tjedana je sve izgledalo drugačije. Tajvan je svega 130 kilometara udaljen od kineske obale. Nekoliko stotina tisuća Tajvanaca živi u samoj Kini a prošle godine je preko dva milijuna Kineza posjetilo ovaj otok-državu. Veze između zemlje matice i Tajvana su prisne. Unatoč tomu je na Tajvanu dosad zabilježeno svega 500 zaraženih i šest umrlih od posljedica zaraze - na 23 milijuna stanovnika. Statistički gledano na svijetu nema zemlje koja se bolje nosi s pandemijom.

Iskustva s prijašnjim pandemijama

Svojom ranom i energičnom reakcijom na izbijanje pandemije Tajvan je globalno zaslužio epitet "uspješne priče". "Drugačije nego praktički svaka druga zemlja, Tajvan je prvi val koronavirusa savladao začuđujuće dobro", kaže Ryan Hass, stručnjak američkog think-tanka Brookings.

Tajna Tajvana vjerojatno leži u brzoj reakciji. Još u prosincu prošle godine kada su se pojavile prve vijesti o tajanstvenoj upali pluća u kineskoj metropoli Wuhanu, na Tajvanu se upalio znak za uzbunu. Sjećanje ne pandemiju SARS virusa iz 2003. sa stotinama zaraženih i 73 mrtva su još uvijek svježa. I vlasti drže u stanju pripravnosti. Još dok su se kineske vlasti izmotavale, Tajvan je Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO) obavijestio o opasnosti prenošenja koronavirusa sa čovjeka na čovjeka. No na ovaj email nitko nikad nije odgovorio. To je slučaj zbog kojeg je američki predsjednik Donald Trump Svjetsku zdravstvenu organizaciju (WHO) kasnije optužio da je ignorirao rana upozorenja. Trump doduše WHO koristi kako bi sakrio propuste u vlastitoj zemlji i uskratio je pomoć ovoj organizaciji koju optužuje da se je previše prijateljski raspoložena prema Kini, no činjenice stoje.

Brza reakcija

S obzirom na to da komunistički režim u Kini Tajvan još uvijek smatra dijelom svog teritorija, ova otočka zemlja ne smije biti članicom WHO-a. Za Peking je politika važnija od zdravlja, kažu kritičari Kine. Nakon što je 2016. u Tajvanu na vlast došla predsjednica Tsai Ing-wen koja je posebno kritična prema Kini, WHO na pritisak Kine otočkoj zemlji više ne dopušta ni promatračku ulogu. WHO zapravo Tajvan smatra dijelom Kine. To djelomice ima apsurdne posljedice: nakon izbijanja pandemije u Kini i upozorenja WHO-a, zemlje poput Italije i Vijetnama su ukinule letove za Tajvan iako tamo u tom trenutku uopće nije bilo zaraženih. Mnogi Tajvanci su zbog toga "zapeli" u inozemstvu.

Istog dana kada je Tajvan poslao emali WHO-u, vlasti su iz predostrožnosti u zračnim lukama počele mjeriti temperaturu putnicima iz Wuhana. Tri tjedna kasnije nikome iz Wuhana nije bio dopušten ulazak u zemlju. Zapovjedni stožer, koji je formiran nakon SARS pandemije 2003., je odmah preuzeo koordinaciju mjera u borbi protiv koronavirusa. Odmah je pojačana proizvodnja zaštitnih maski i isplanirana njihova podjela. Početkom veljače su zatvorene granice za sve Kineze a nakon toga i za ostatak svijeta.

Stroge mjere u "novoj normalnosti"

Ove rane zabrane ulaska u zemlju su se pokazale kao vrlo učinkovita mjera. Vlasti su pratile i shodno potrebama, prekidale infekcijske lance i pogođene osobe smještale u karantenu. Javnost je u toj ranoj fazi bila redovito obavještavana o rizicima i o tome kako spriječiti zarazu. Rana akcija vlade je Tajvance poštedjela dugotrajnih blokada društva i gospodarstva. Direktor WHO-a za hitnu pomoć Michael Ryan je pun pohvala za tajvanske vlasti. "Tajvan je pokrenuo vrlo uspješnu javnu zdravstvenu reakciju što je vidljivo i iz brojki", kaže Ryan.

Uzorito je i to kako zemlja danas upravlja "novom normalnošću". Tako bi mogao izgledati život u drugim zemljama nakon ukidanja strogih restrikcija i dok se ne pronađe cjepivo. U svim prijevoznim sredstvima je zaštitna maska obvezna. Taksisti smiju odbiti putnike ako ne nose zaštitu. Svuda se poštuje 1,5 metara razmaka a restorani i kafići osiguravaju dovoljno razmaka između stolova. U zatvorenim prostorima je dozvoljeno okupljanje do 100, a u otvorenim do 500 osoba. U školama, ali i u javnim zgradama poput banaka, poštanskih ureda i trgovina, se mjeri temperatura i dezinficiraju ruke. U zračnim lukama su postavljeni uređaji koji automatski mjere temperaturu putnicima.

Novopridošli moraju u karantenu a vlasti u samoj zračnoj luci utvrđuju njihov GPS signal kako bi se moglo pratiti drže li se karantene.  Posebnim taksijima, koji se nakon svake vožnje kompletno dezinficiraju, putnici se prevoze do mjesta karantene. Policija dva puta dnevno provjerava jesu li "karantenci" pored svojih mobitela. Kazne za nepridržavanje su drastične: od tri do 30.000 eura. Tako bi mogla izgledati "nova normalnost" i u Europi.

(dpa)