«Svi smo mi pomalo utopisti» – uz 80. rođendan Siegfrieda Lenza
20. ožujka 2006
«Rano sam ustanovio da čovjek, ako želi živjeti od pisanja, mora zagrijati stolicu. Nadahnuće nije dovoljno, nego su potrebni i ustrajnost, tvrdoglavost, izdržljivost, a sve su to odlike do kojih je došao i Goethe.»
Pisac visokih moralnih načela
Genijalnost se precjenjuje, smatra Siegfried Lenz, te se radije drži zanata: jasnoće jezičnog izričaja i ustaljenog kronološkog stila pripovijedanja. Ernest Hemingway mu je književni uzor, a Willi Brandt osoba u koju je položio političke nade. S njim je 1970. otputovao u Varšavu na potpisivanje njemačko-poljskog ugovora. Na srcu su mu najviše ležali rasprava o zločinima nacističkog režima u Njemačkoj i njihovo povijesno prevladavanje, dok je odgovornost pojedinca za sebe i svoje vrijeme na tematskoj razini odredila njegovo djelo. Siegfried Lenz je pisac visokih moralnih načela. Književnost je za njega oblik kolektivnog pamćenja, što je najbolje došlo do izražaja u njegovom najvažnijem romanu – «Satu njemačkoga», svojevrsnom pledoajeu protiv zaborava nacističke prošlosti.
Lenz, međutim, nije samo pripadnik generacije posljeratnih njemačkih autora, već i kritičar suvremenih pojava modernog doba. 1957. objavljen mu je roman «Čovjek u struji» u kojem se bavi problemom starenja u radnome i potrošačkome društvu. «Kruha i igara» naziv je romana u kojem je 1959. prikazao sav sjaj i bijedu svijeta sporta. U romanu «Uzor» kritički osvjetljava njemačku stvarnost 70-ih godina prošlog stoljeća. Napisao je i cijeli niz radio-drama, kazališnih komada i jednu knjigu za djecu te mnogo prekrasnih novela i kraćih priča s dirljivim i šaljivim junacima.
Književnost koja s riječi prelazi na djela
Siegfried Lenz vjeruje u snagu napisane riječi. I kao što mu se kolega nobelovac Günter Grass uzda u napredak, makar i puževim korakom, tako i Lenz književno i politički povjerenje polaže u nezaustavljivu i neprestalnu sporost: «Svi smo mi pomalo utopisti i prirodno je da se, kada pišemo, uzdamo u nevjerojatno težak i spor, ali prije svega neuračunljiv učinak književnosti. Vjerujem da je zajednički napor svih nas kolega koji pišemo dostatan – možda ne za velike i spektakularne protunacrte sadašnjemu stanju svijeta, ali barem za njegove mjestimične ispravke, za otvaranje očiju, za ukazivanje na probleme, za otkrivanje, kako bi rekao Sartre. Razotkrivanjem književnost prelazi s riječi na djela.»
Siegfried Lenz je tijekom svoje duge spisateljske karijere višestruko odlikovan, između ostaloga Goetheovom i nagradom Thomasa Manna te Mirovnom nagradom njemačkih knjižara. Sve i ako je u životu tog 80-godišnjaka u međuvremenu došlo do zatišja, njegovo mjesto kao jednoga od najvećih pripovjedača suvremene njemačke književnosti ostaje neprijeporno.