Sve više LGBT-Mađara bježi u Njemačku

Homoseksualac Endre je Mađar, koji je nedavno emigrirao u Njemačku. Za njega je novi početak u Berlinu divan: "Život bez izravne blizine Orbanovog režima je nešto poput otrova kojeg se polako oslobađam a koji mi je bio dosljedno ubrizgavan godinama."

U mnogim zemljama EU-a se posljednjih godina poboljšala situacija za LGBT populaciju – makar često to bilo mukotrpno. U Mađarskoj to nije slučaj. Tamo homofobija i neprijateljstvo prema LGBT-populaciji nisu samo državna politika, nego i državna ideologija. Od kraja 2020. godine u Ustavu je, uz indirektno homofobne pasuse, uvrštena rečenica: "Majka je žena, otac je muškarac”. Time je praktično zabranjeno usvajanje djece od strane homoseksualnih parova.

Od ljeta 2021. čak je i "prikazivanje ili promicanje" homoseksualnosti i promjene spola među mlađima od 18 godina zakonom kažnjivo. Također, ovaj zakon namjerno miješa pedofiliju s homoseksualnošću i trans identitetom. DW je razgovarao sa queer-Mađarima, koji su se bili potlačeni politikom vlade Viktora Orbana i koji su emigrirali u Berlin.

Ostati ili otići

"Bilo je to poput udarca nogom u lice kada je objavljen ovaj zakon o 'ograničavanju informacija o homoseksualnosti i transseksualnosti'', priča filmski i kazališni scenarist Gabor (47)* koji se sa svojim partnerom Endreom (37) u srpnju 2022. preselio u Berlin kako bi započeo novi život. "Mnogim queer-osobama su potrebne godine da se izvuku iz samoprezira, a poslije se neko vrijeme bore kako bi razvili vlastite vještine preživljavanja. Kad konačno dođu do točke u kojoj mogu pokušati živjeti, odozgo ih se udara u glavu. To je trenutak kada morate donijeti odluku. Ili se date slomiti ili bježite", kaže Gabor.

No, to je lakše reći nego učiniti. To dobro zna i 43-godišnja mađarska transseksualka Blanke Vay, koja je 2014. napustila Budimpeštu kao oženjen muškarac. Za dobro umreženu Blanku, koja je prethodno radila kao glasnogovornica stranke Zelenih u Mađarskoj, ali i kao šefica Odjela za komunikacije u organizaciji Greenpeace, najveći izazov nakon iseljavanja nije bila njemačka birokracija, pa čak ni nedostatak socijalne mreže.

Ni u Berlinu nije lak početak

"Razlog za moj neočekivano težak početak novog života očito je bio moj transseksualni identitet", objašnjava ona. "Berlin je dobro mjesto za seksualnu raznolikost svih vrsta. Ali ni ovdje promjena spola nije laka. Prije šest godina, kad sam izašla kao trans žena, već sam tečno govorila njemački i imala obećavajuću biografiju. Ipak, godinu i po dana nisam mogla naći nikakav posao. A onda sam još godinu i po radila kao kurir na biciklu", prisjeća se Blanka Vay.

Danas Blanka radi kao direktorica jedne samoodržive zadruge i, unatoč svim poteškoćama, zahvalna je što može živjeti u tolerantnom Berlinu. "Mada sam pripadala intelektualnoj eliti u Budimpešti, moja mreža ne bi bila dovoljno jaka da me zaštiti. Bila sam užasnuta kad sam vidjela kako se Mađari identificiraju s najstrašnijim političkim zločinima i kako se odriču svake temeljne intelektualne kontrole koju razuman čovjek sprovede prije nego što usvoji neku ideju."

Kockanje ljudskim životima

I Gabor priča otvoreno. Orbanovu homofobnu i transfobnu politiku smatra ni manje ni više nego kockanjem ljudskim životima. Ima sreće jer će kao iskusan scenarist i nakon završenog postdiplomskog studija na Njemačkoj filmskoj i televizijskoj akademiji vjerojatno uskoro pronaći posao u Berlinu.

Još jedna sreća u iseljeničkoj priči mađarskog para je to što njegov suprug Endre ima posao koji je vrlo tražen na međunarodnom tržištu rada. On je produkt dizajner i odmah je dobio stalni posao. To je paru olakšalo iznajmljivanje stana u Berlinu. Ali kako bi se Gabor, kao 47-godišnji scenarist bez profesionalne ili privatne mreže kontakata, trebao integrirati u njemačko društvo ostaje za njih dvojicu neriješeno pitanje.

Potpuno sam

Slična je situacija i za još jedan mađarski par u Berlinu: Viktora i Janoša, koji su se prije tri mjeseca preselili u Berlin-Schoeneberg. 48-godišnji Viktor jedan je od tisuća intelektualaca koji su posljednjih godina iz političkih razloga napustili Mađarsku.

Ne samo da je iza sebe ostavio imovinu i porodicu, nego se i odvojio od budimpeštanske umjetničke scene, koja mu je bila oslonac. Čak je napustio i siguran posao u jednoj kulturnoj ustanovi u Budimpešti.

"U Mađarskoj sam se osjećao potpuno sam. Najviše me plašila politička retorika. Primjerice, na proljetnim parlamentarnim izborima jedan od najprimitivnijih izbornih slogana vladajuće stranke, protiv opozicije, glasio je: 'Oni su opasni. Dajte da ih zaustavimo!' To je komunikacija na razini vrtića", kaže Viktor.

Queer = pedofil?

Kap koja je prelila čašu bio je "homofobni" zakon, koji miješa seksualnu orijentaciju koja odudara od heteroseksualne norme s psihičkom bolešću - pedofilijom.

Viktor grotesknim smatra i to što žestoko cenzurirani javni servisi proteklih godinu dana bez prestanka objavljuju kako mađarska djeca moraju biti zaštićena od tzv. „gender" ili „rodnog lobija". Premijer Orban čak je u nedavnom govoru rekao kako najveća prijetnja Mađarskoj nije rat u susjednoj Ukrajini, već migranti i "gender”.

"Navikneš se da nemaš prava"

"Ne razumijem kako se ovako nešto može dogoditi. Zašto milijuni Mađara dopuštaju da im se Vlada obraća na tako primitivan način i zašto to ne odbace?", pita se *Viktor. "Zašto im se ne bismo smijali i preglasali ih?" razmišlja on. Ali njegovo razočaranje domovinom ne može zasjeniti njegovu radost života u Berlinu.

Najveći doživljaj za njega i njegovog partnera Janoša, koji je profesor muzike, su zajedničke šetnje gradom. "Zajedno smo 19 godina i ovo je prvi put da hodamo ulicom držeći se za ruke. Ne bi nas doduše zbog toga pretukli u Budimpešti. Ali, tu se radi o stanju svijesti homoseksualaca u Mađarskoj. Jednostavno se navikneš na osjećaj da nemaš pravo hodati sa rukom u ruci."

*Četiri od pet sugovornika DW-a - Gabor, Endre, Viktor i Janoš zamolili su da im se ne objave prava imena. Njihova imena poznata su redakciji DW-a.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu