220611 Unabhängigkeitserklärung Kroatien Slowenien

Do proglašenja neovisnosti nije došlo iznenada. Četiri tjedna prije tog 25. lipnja 1991. je u Hrvatskoj održan referendum na kojem se 94 posto građana izjasnilo za odvajanje iz jugoslavenske federacije. Slovenci su tu svoju želju dokumentirali na referendumu održanom već mjesecima ranije. Kad je neovisnost konačno i proglašena, raspoloženje u obje zemlje je bilo euforično. Tada mnogi još nisu predviđali u kojem pravcu će se situacija u čitavoj Jugoslaviji razvijati: u pravcu rata, etničkih čišćenja, ubijanja i razaranja. To tada nije vidio ni politolog i novinar iz Zagreba Srđan Dvornik: "Priznajem da sam mislio da je proglašenje samostalnosti u tom trenutku samo jedan element, jedna točka u taktičkim igrama, u pregovorima između vođa različitih republika tadašnje Jugoslavije. U tom trenutku uopće nisam bio svjestan koliko će teške biti promjene i događaji nakon toga."

Kao i mnogi drugi, ni on nije vidio ono što nije želio vidjeti. Iako su brojni znaci promatraču izvana bili uočljivi, smatra Marie-Janine Calic, profesorica povijesti južnoslavenskih naroda na minhenskom sveučilištu: "U to vrijeme se Jugoslavija već bila faktički raspala. Nije bilo zajedničkih institucija koje bi funkcionirale i stoga je bilo logično da su republike proglasile neovisnost."

Genscher: "Odluka o priznanju je donešena jednoglasno"

Već krajem 1990. i početkom 1991. je i mnogima izvan Jugoslavije postalo jasno da Milošević pokušava uz pomoć masa pokrenutih nacionalističkom ideologijom velikosrpstva prigrabiti svu vlast u zemlji. To je dovelo do promjene stajališta i onih političara koji su se dugo zalagali za očuvanje Jugoslavije, koju su znali iz Titovih vremena. Jedan od njih je i tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher. „Postajalo je sve jasnije da Milošević želi vlast. Mi smi vidjeli ozbiljne znakove njegovih velikosrpskih ambicija. Tada nam je postalo jasno da želja za neovisnošću u Hrvatskoj i Sloveniji ima svoje opravdanje", objašnjava Genscher.

Zbog toga je on pokušao svoje kolege iz Europske zajednice uvjeriti u potrebu priznanja te neovisnosti. Zbog tih nastojanja se Njemačku često optuživalo da je samovoljno forsirala priznanje i faktički prisilila druge zemlje da ju slijede. Genscher tvrdi međutim da je to besmislica: „Mi smo 17. prosinca održali sastanak u Europskoj zajednici na kojem je zaključeno da se obje zemlje priznaju 15. siječnja 1992. Mi smo našu odluku donijeli 23. prosinca, s time da ona stupa na snagu 15. siječnja. U to vrijeme su i druge zemlje već priznale neovisnost Hrvatske i Slovenije. Njemačka je od početka jasno rekla da u to neće ići sama", napominje Genscher i dodaje vrlo rezolutno: "Odluka o priznanju je donešena jednoglasno!"

Svi za istim stolom

I danas se još vode rasprave je li to priznanje pozitivno ili negativno utjecalu na daljnji razvoj događaja. Prije svega na eskalaciju rata u Bosni i Hercegovini, te bi li ranije priznanje neovisnosti Hrvatske i Slovenije to bilo spriječilo. Dvornik misli da bi, jer bi to pokazalo odlučnost međunarodne zajednice da brani granice novih država. Marie-Janine Calic je međutim uvjerena da to nije igralo značajnu ulogu: "Mislim da ranije priznavanje ne bi promijenilo temeljnu konstelaciju. Nepremostive proturiječnosti su se sukobile, jedni su željeli neovisnost, a drugi su smatrali da to ugrožava njihove životne interese. Trenutak priznanja tu nije bio važan", kaže Calic.

Dvadeset godina kasnije je Slovenija već članica Europske unije, Hrvatska se nalazi pred primanjem u članstvo. A i druge zemlje bivše Jugoslavije teže ulasku u EU. I tako bi se moglo dogoditi da se uskoro ponovno sve nađu za istim stolom - onim u Bruxellesu.

Autor: Zoran Arbutina/ Rayna Breuer

Odg. ur.: S. Kobešćak