Svaki četvrti muškarac priznao da je silovao

Istraživanje se temelji na anonimnim intervjuima s više od 10.000 muškaraca u dobi između 18 i 49 godina, a koji su vođeni u Bangladešu, Kini, Kambodži, Indoneziji, Šri Lanki i Papui Novoj Gvineji. Svaki deseti ispitanik je priznao da je bar jednom na seksualni odnos primorao neku ženu s kojom nije bio u vezi. A svaki četvrti ispitanik je kazao da je svoju suprugu ili prijateljicu bar jednom silovao.

Rezultati istraživanja su objavljeni 10. rujna 2013., istog dana kad je i sud u Indiji proglasio četvoricu muškaraca krivima za okrutno silovanje i ubojstvo jedne studentice u prosincu 2012. Smrt ove 23-godišnjakinje je izazvala prosvjede po cijeloj zemlji, koji su trajali tjednima, a rezultirali pooštrenjem zakona protiv seksualnog nasilja u Indiji. No u razgovoru za Deutsche Welle autorica ovog istraživanja Emma Fulu ističe da isključivo pravne posljedice nisu dovoljne.

DW: Koji su značajni čimbenici zbog kojih se muškarci tako lako odlučuju na nasilje nad ženama?

Emma Fulu: Istraživanje pokazuje da postoje brojni čimbenici koji muškarce upućuju na nasilje nad ženama. U to pripadaju neravnopravnost muškaraca i žena, opće prihvaćanje određenog načina ponašanja muškaraca koje dopušta nasilje. Osim toga, muškarci su često već i sami proživjeli nasilje, posebno u djetinjstvu. Općenito ćete u našoj studiji naći primjere u kojima muškarci sami jasno priznaju da su nasilni prema ženama i koji na žene gledaju kao manje vrijedne. Ili koji su sami doživjeli zlostavljanje ili bili svjedocima nečeg takvog. Mnogi se hvale time da su tjelesno žilavi, seksualno sposobni i da su nadmoćni u odnosu na žene.

U kojoj mjeri su rezultati ovog istraživanja pouzdani ili reprezentativni?

Muškarcima na primjer nisu postavljana općenita pitanja o "nasilju" ili o "silovanju", nego smo ih više pitali o konkretnim reakcijama i načinima ponašanja. Osim toga, u istraživanju su primijenjene nove tehnike kako bi se poboljšala točnost podataka. I konačno, uspoređivane su izjave muškaraca s istraživanjima u kojima su izjave davale žene, i gdje one govore o tomu što su one doživljavale kao žrtve.

Zbog čega su za ispitivanje izabrane baš ove konkretne zemlje?

Mjesta za istraživanje su izabrana kako bi odražavala različitosti Azijsko-pacifičke regije. Izabrali smo južnu Aziju, istočnu Aziju i prostor Tihog oceana, među njima dvije regije u kojima su donedavno vladali sukobi. Općenito smo birali zemlje u kojima je do sad provođeno malo takvih istraživanja.

I koja je glavna poruka istraživanja?

Glavna je poruka da se nasilje može izbjeći. Istraživanje je potvrdilo koliko je važna prevencija. Ako promatramo starosnu dob u kojoj su neki muškarci primijenili nasilje, to nam pokazuje da moramo već jako rano početi raditi s mladićima. Moramo im pokazati pozitivne uzore, kako se ponašaju muškarci. Treba se više potruditi da bi se spriječilo nasilje nad ženama. To je naš glavni savjet. Jer velika rasprostranjenost nasilja pokazuje da kazneni progon sam nije dovoljan. Rezultati istraživanja pokazuju da se većina čimbenika, zbog kojih uopće muškarci primjenjuju nasilje, može promijeniti. A u istraživanju smo dobili nove naznake i to od samih muškaraca, što i gdje treba mijenjati.

Znanstvenici su u svim zemljama u kojima su provođene ankete otkrili da je silovanje intimnih partnera više rasprostranjeno nego silovanje drugih žena. Kako to interpretirate?

To je vrlo važan pokazatelj koliko je važno silovanje u braku tretirati kao kazneno djelo. U mnogim ovim zemljama silovanje u braku još se uvijek kazneno ne progoni. A ni priznanje silovanja nema nikakvih pravnih posljedica. No osim na odgovarajućem pravnom okviru, moramo raditi i na tomu da se promijeni način razmišljanja. Na primjer mišljenja da muškarci imaju pravo na tijelo neke žene čak i bez njezinog pristanka. Osim toga, treba promicati zdravi i nenasilni oblik seksualnosti.

Što moraju činiti azijske zemlje da bi se učinkovito borile protiv silovanja?

Moramo raditi na tomu da se muškarcima pokaže kako se muškarcem može biti i na nenasilan način, pun ljubavi. Osim toga, moramo se boriti protiv nasilja nad djecom i promovirati zdravu obitelj. Na koncu, moramo osigurati punu ravnopravnost žena i djevojčica kao i ukinuti spolnu diskriminaciju.

Emma Fulu radi u "Partnerima za prevenciju", zajedničkom istraživačkom programu raznih organizacija UN-a za prevenciju specifičnog spolnog nasilja u području Azijsko-pacifičke regije.