Sumnje oko GMO-a u Hrvatskoj neutemeljene

Izmjene i dopune Zakona o genetski modificiranim organizmima (GMO), poduzete radi usklađivanja s EU-regulativom, izazvale su početkom veljače žučljivu diskusiju u hrvatskim medijima, ali i u Saboru. Najburnije su reagirali zastupnici Mosta, pa je tako Branimir Bunjac nazvao zakonske preinake – zločinačkima, te diktiranima od Europske unije i američkih korporacija. Ipak, dosta je indikativna zatim bila staložena reakcija ekoloških aktivista koji se dugi niz godina pomno bave pitanjima oko GMO-a. Najveća opozicijska stranka SDP također nije dotični legislativni tekst vidjela popustljivim spram moguće biološke kontaminacije prirode i ugrožavanja ljudskog zdravlja. Slaven Dobrović, saborski zastupnik i bivši ministar zaštite okoliša, a i sam član Mosta, gleda razmjerno dvojako na taj slučaj.

„Iako ove zakonske izmjene donose pravnu osnovu za ograničavanje ili zabranu uzgoja GMO-a", rekao je Dobrović za DW, „one isto tako ostavljaju prostora za njegovu primjenu. Posebno brine masovna proizvodnja nekih GM-usjeva koji onda putem globalnog tržišta dospijevaju i u Hrvatsku, gdje na primjer kroz stočnu hranu posredno stižu na naš stol." Stoga je jasno, smatra on, i da to što su se sve naše županije proglasile GMO-slobodnima, nije baš neka garancija, te GMO-proizvođači mogu biti zadovoljni. No bivši sektorski ministar drži i kako je dobro što se opet razvila malo življa rasprava o ovoj temi, jer će to potaknuti građane na detaljnije upoznavanje s njom.

Patent na život

On napominje da je GMO svojedobno bio predstavljan kao spasonosno rješenje za sveprisutnu glad u svijetu, čak i za smanjenje uporabe pesticida, i kao biotehnološki servis koji bi mogao izliječiti mnoge bolesti čovječanstva. „No, ispalo je sasvim drugačije. Gladi i siromaštva sve je više, bogatstvo se pojačano koncentrira u rukama velikih, a upotreba GM-sjemena popraćena je patentima na život, tj. sjeme, intenzivnim kemiziranjem ekosustava i uništavanjem bioraznolikosti“, riječi su Slavena Dobrovića. No odgovor na pitanje jesu li nove zakonske odredbe doista sumnjive, te otvaraju li kroz kombinacije pojedinih članaka veći prostor za prodor GMO-a u Hrvatsku, potražili smo i među nevladinim organizacijama.

Potonje uglavnom zaključuju da je novim zakonskim slovom ipak poduzet korak nabolje, bez obzira na pojedine nedostatke koje i dalje uočavaju. No RH je u ponekim detaljima restriktivnija prema GMO-u od prosjeka EU-a, a u javnosti je isticana i činjenica da je ova zemlja iskoristila mogućnost da kompletan svoj teritorij izuzme od svih odobrenja za uzgoj GM-usjeva koji su trenutno u proceduri na razini Unije. Pritom je njihov uzgoj dodatno zabranjen u zaštićenim područjima Hrvatske, u sklopu međunarodne mreže Natura 2000, kao i u područjima namijenjenim ekoturizmu i ekološkoj proizvodnji, uz proširenje zaštite na kontrolne zone oko njih. Ako se svi ti sektori označe na karti RH, isticano je ovim povodom, oni će pokriti praktički čitav državni teritorij.

Hrvoje Radovanović, asistent iz Programa zaštite prirodnih resursa u organizaciji Zelena akcija, mišljenja je da su buci koja se podigla oko zakonskih izmjena i dopuna kumovali površnost i neznanje te nerazumijevanje konteksta. „Kritičarima je u oči upala činjenica da taj zakon nigdje eksplicitno ne brani uzgoj i uvoz GM usjeva pa su to protumačili kao pripremu terena za otvaranje RH tim proizvodima. No, stvari su po tom pitanju bile identične i u starom zakonu koji je na snazi još od 2005. godine." Ipak, otada nikome nije izdano dopuštenje za komercijalni uzgoj GM usjeva u Hrvatskoj, što samo po sebi govori ponešto o krajnje ograničenim mogućnostima za tu vrstu prodora.

Ostaje problem stočne hrane

Naravno, nema nikakve garancije da netko sutra neće pokušati progurati GM-usjeve u Hrvatsku, podsjeća naš sugovornik iz najveće domaće ekološko-aktivističke udruge. „Ali, poanta je da je to mogao bez problema učiniti i po starom zakonu te se zbog toga nije trebalo ići u ove izmjene i dopune“, objašnjava Radovanović, i dodaje kako problematičnim i dalje ostaje pitanje uvoza GM-stočne hrane koje nije bilo moguće riješiti ovim zakonom. Jer, Hrvatska je ulaskom u EU postala dio zajedničkog tržišta te ne može zabraniti uvoz svih GM-proizvoda odobrenih na razini Unije, bez izlaganja odgovarajućim sankcijama.

Svejedno, doznajemo kako na strani EU-zakonodavstva preostaje jedan golemi nedostatak, sadržan u činjenici da, za razliku od GM-hrane za izravnu ljudsku konzumaciju, ne postoji obveza označavanja životinjskih proizvoda, a dobivenih makar dijelom od stoke hranjene GM-hranom za životinje. „Hrvatska bi tom problemu mogla doskočiti pokretanjem sustava certificiranja proizvoda dobivenih od životinja koje nisu hranjene GM-hranom, kao GMO-slobodnih proizvoda“, sugerira Hrvoje Radovanović. Prostora za poboljšanje hrvatske regulative nasuprot objektivnim nedostacima one europsko-unijske, dakle, još ima. Pretpostaviti je da su to najvećim dijelom već uočili i isprva preuznemireni stranačko-politički duhovi, kao i dio šire javnosti.