Rat sudaca za nadležnost

Pedesetih godina radilo se o ugljenu i čeliku: Sud Europske unije u Luksemburgu uglavnom se bavio ekonomskim pitanjima, jer je osnovan 1952. Ugovorom o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik. Dugi niz godina igrao je malu ulogu u pravnim sporovima koji nisu imali veze s privredom.

Tijekom desetljeća, međutim, Europska zajednica se razvila u političku uniju. Kao rezultat toga, porasla je oblast europskih pravnih propisa, kod kojih najviše sudstvo u Luksemburgu ima posljednju riječ. Već 1964. godine u svojoj takozvanoj Costa/Enel odluci, Sud Europske unije zaključuje da pravo Europske zajednice ima prednost nad nacionalnim zakonima i pravom. Danas ti suci donose odluke po mnogim temeljnim pitanjima, ali uvijek ima i svađa oko toga - gdje se nalazi granica između zajedničkog europskog i nacionalnog prava svake članice EU-a.

Politički i pravni potres zbog odluke o obveznicama

Bivši predsjednik Njemačke i bivši predsjednik Saveznog ustavnog suda Roman Herzog 2008. je zagrmio preko Frankfurter Allegemiene Zeitunga: „Zaustavite Sud Europske unije" i optužio taj Sud za „lišavanje država članica vlastitih nadležnosti i za masovno uplitanje u njihov pravni sustav".

Otpor jačanju suda u Luksemburgu u cjelini je nov, ali Savezni ustavni sud Njemačke je tek nedavno, 5. svibnja 2020, prvi put odbio prihvatiti jednu presudu iz Luksemburga. Suci u Karlsruheu proglasili su program Europske središnje banke za otkup državnih obveznica djelomice neustavnim. Ta odluka Saveznog ustavnog suda Njemačke izazvala je politički i pravni potres.

„Tko ne podnosi vrućinu, neka izađe iz kuhinje"

Belgijanac Koen Lenaerts, predsjednik Suda EU-a priznaje da ga „ne čini sretnim" ta njemačka presuda, u kojoj se Sud Europske unije grubim riječima optužuje da je prekoračio svoju nadležnost.

„To ne podnosi vrućinu, neka izađe iz kuhinje", rekao je on u intervjuu za NRC Handelsblat.

Ali trenutni rat visokih sudaca ima veze i s činjenicom da se Sud EU-a sve više kreće ka središtu pozornice. Sada, kada EU ima više moći, suci u Luksemburgu se bave i politički osjetljivim pitanjima: azilom i migracijama, europskim nalozima za uhićenje, direktivom o „slanju" radnika na rad u druge zemlje EU, genetskom inženjeringu.

„Obraćaju nam se kada u europskim regulativama postoje kontroverze ili nejasnoće", kaže Lenaerts, ili kada je riječ o ovlaštenjima institucija kao što je Europska središnja banka.

Tko je nadležan odlučivati o nadležnosti?

Stručnjak za europsko pravo, profesor Franz Mayer, u intervjuu za DW objašnjava da se takvi problemi uvijek dešavaju tamo gdje postoji „sustav na više razina, kada je u pitanju prijenos i distribucija nadležnosti".

Tu je u igri pravni koncept kompetencija i pitanje: „Tko je to nadležan odlučivati o nadležnosti?" Mayer kaže:„Na to pitanje ne postoji definitivan i konačan odgovor."

Ako jedna strana tvrdi da je spor pitanje nacionalnog ustavnog prava i da nadležnost za njega nije prenesena na europsku razinu, Sud EU-a može dati suprotno objašnjenje i reći da je to itekako pitanje europskog prava.

Tko ima posljednju riječ?

„U principu, zemlje članice su jedna drugoj obećale da je Sud Europske unije u Luksemburgu čuvar nadležnosti", objašnjava Mayer.

Suci ove institucije pravde reagirali su shodno napadu iz Karlsruhea: „Samo je Sud EU-a sud kojeg su u tu svrhu stvorile države članice, ovlašten za ujednačenu primjenu prava Unije." Time oni kažu da su nadležni za nadležnost, a ne Suci u Karlsruheu.

Prijeti „otvoreni sukob pravnih sustava"

Ako su borba za nadležnost i sporovi na neki način dio posla, za to moraju postojati i određene forme - kao što je postupak podnošenja zahtjeva kojim nacionalni sudovi nejasna ili sporna pitanja europskog prava podnose Europskom sudu radi konačne odluke.

„To je neka vrsta ponude diskursa, kojom se osigurava da se u razgovoru između sudova ne dođe do krajnjih granica", kaže Mayer.

Međutim, Savezni ustavni sud Njemačke je ovdje aktivirao atomsku bombu. Sada prijeti „otvoreni sukob pravnih sustava". A to je za zakon i pravo izuzetno opasna situacija.

Predsjednik Suda EU-a Koen Lenaerts smatra da je ova situacija veliki problem: „U nekim oblastima Ugovor o EU kaže da je Unija nadležna. Tu moć su na nju prenijele same države članice. Ponekad postoji čak i isključiva nadležnost, poput monetarne politike u eurozoni."

Za razliku od korone, krizu između suca u Karlsruheu i onih u Luksemburgu „izazvali su u potpunosti ljudi", kaže Mayer. Stoga bi se moglo raditi na tome da se u narednim odlukama suci ponovo približe. Negdje je sigurno neki pragmatičan izlaz.

„Kraj članstva u EU"

Pored toga, Mayer se zalaže za to da Europska komisija protiv Njemačke pokrene postupak zbog kršenje Ugovora - kao što se to već razmatra. „To je gotovo neizbježno. Jer, u protivnom bi dojam svih manjih država članica bio da se najveća država članica može izvući s takvim zahtjevom za moć - a ovdje se u krajnjoj liniji radi o moći sudaca."

Predsjednika Suda EU-a u Luksemburgu se to njemačko „posezanje za moći" ne tiče: U prosincu 2018. je odlučeno da Europska središnja banka može kupiti državne obveznice jer je to dio monetarne politike i služi interesima cijele eurozone.

„Sve zemlje eura su to pozdravile, osim nekolicine bogatih koje su na umu imale samo smanjenje svoje ušteđevine. Ali, to je njihova nacionalna perspektiva", rekao je Lenaerts. To ne može biti presudan kriterij za tumačenje sporazuma u ​​Europskoj uniji. „Ako to kao zemlja dovedeš u pitanje, to je kraj tvog članstva."