Srbija sa šeikom, ali bez parade i bez Kosova
29. prosinca 2013MLIJEKO I BANANA: U veljači su građani Srbije, i oni dobro informirani i oni neinformirani, i obrazovani i manje obrazovani, dobro upamtili latinski akronim aflatoksin. U mlijeku iz Srbije je njegova razina probila famoznu granicu od 0,05 mikrograma po kilogramu. Ministar poljoprivrede Knežević (u međuvremenu rekonstruiran i maknut iz vlade) je na prepunoj konferenciji za medije demonstrativno pio to mlijeko, kako bi pokazao narodu da taj aflatoksin i nije tako strašan, iako mu samo ime kaže da se radi o otrovu.
Problem je potom "riješen" po hitnom postupku: zakonski dozvoljena granica je sa „europskih“ 0,05 udesetostručena na 0,5 mikrograma po kilogramu, jer, kako je ministar ustvrdio, tu i nema neke razlike po zdravlje ljudi. Što je otprilike kao kada bi se tvrdilo da nema neke razlike između kutije cigareta dnevno i deset kutija. No ta je službena varijanta na kraju prihvaćena, pogotovo nakon što je premijer Ivica Dačić ustvrdio da niko u Vladi nije lud da truje narod. Uostalom koja je bila alternativa? Zatrpan aferama koje dolaze, aflatoksin je ponovo spomenut tek krajem godine, a pre nekoliko dana je novi srpski ministar poljoprivrede Glamočić najavio da će u svibnju granica biti vraćena na „europski“ nivo.
Paralelno se odvijala medijima mnogo zanimljivija afera kada se pročulo da se premijer Ivica Dačić neko vrijeme družio s Rodoljubom Radulovićem zvanim Miša Banana, inače prvim oficirom narkobosa Darka Šarića u poslovima dopremanja kokaina iz Latinske Amerike. Dačić se branio tvrdeći kako nije znao da je Banana kriminalac i da ga niko o tome nije obavijestio. Sve to skupa dovodi polako Ivicu Dačića u položaj nadasve neugodan; zahtjevi za ostavkom pljušte; spominju se i marice, napisao je Miša Vasić na hrvatskom T-portalu. Naši izvori govore ovih dana da se Aca Vučić neće smiriti dok Ivicu Dačića ne dovede – malo pomalo – do situacije u kojoj će ga kontrolirati sasvim, a zatim odbaciti kada se optužbe, intrige i dokazi akumuliraju do kritične točke gdje mu opstanka više nema. Epiloga nije bilo ili je odložen za neku drugu priliku. Ispalo je da se Dačić nedužno obreo u lošem društvu, a onaj tko je u Službi državne sigurnosti trebao znati kakvo je to društvo i to reći premijeru – ostao je netaknut. Poznavaoci prilika vjeruju da je Dačić tako dugo siguran dok god je politički neophodan Aleksandru Vučiću – po mnogima pravom vladaru Srbije.
TESTOVI U GAĆICAMA: Ako su slične političke afere dio folklora, onda se u lipnju desilo nešto neviđeno, čak za prilike u Srbiji. Izvjesna Zorica M. iz tiskare Službenog glasnika utrpala je nekoliko testova za malu maturu u donje rublje i tako išetala sa posla. Prva ruka je, kažu, koštala 200 eura, a cijena je do dana polaganja padala sve do 1.000 dinara. Djeca koja su marljivo učila, jednako kao njihovi roditelji koji su provodili nesane noći nad zbirkama zadataka u nadi da će im potomci biti bolji đaci nego oni što su oni bili – uzalud su se trudili.
Mala matura je poništena, za što nadležni ministar Žarko Obradović nije osjećao ni najmanju odgovornost. Nepravda je više u tome što nisu SVI dobili ukradena pitanja, pa da budu ravnopravni, napisao je Miljenko Dereta u Politici. Tresla se gora, ali kratko, dok svi nisu „izjednačeni“ tako što je matura poništena, kao da je nije bilo, dječica upisala gimnazije i srednje stručne škole, gdje sada, nesmetano, neki mogu da uče a drugi da se međusobno mlate. Znači sve je OK. Eto, lijepo smo vidjeli da možemo i bez mature!
REKONSTRUKCIJA: Poslije mature konačno je došla famozna rekonstrukcija vlade koju je čitavo proljeće i ljeto srpska javnost očekivala, a mediji dizali tenziju i raspirivali fantazije – te tko će biti smijenjen, te tko će biti spasioci koji će se uhvatiti u koštac sa divljajućom ekonomskom bijedom, te da li će prvi potpredsjednik vlade i de iure postati ono što de facto jeste, prvi čovjek Vlade. Kada se konačno desilo, nije da nije bilo spektakularno. Vladajuća družina postala je jača za najboljeg vaterpolistu svijeta, direktora Filharmonije, jednog wunderkinda sa Yalea pa i Dominiquea Strauss-Kahna, ekonomiste svjetskog ugleda koji je međutim novinske stupce posljednjih godina punio na osnovu jednog sasvim drugačijeg renomea.
Opet su mnogi bili sumnjičavi, pa su i dovođenje francuskog stručnjaka vidjeli samo kao šminku. To je politička igra i predstavljanje vlade u najboljem mogućem svjetlu da bi birači vidjeli kako vlast brine o narodu, kako oni koje imamo nisu dovoljno dobri i kako naša vlast traži najbolje, rekao je za DW Mihailo Crnobrnja, profesor Fakulteta za ekonomiju, financije i administraciju u Beogradu. Oni koji su u preraspodjeli fotelja ostali kratkih rukava na kraju ipak uopće nisu loše prošli. "Zasluženo" su udomljeni na raznim savjetničkim funkcijama poput Kneževića ili Obradovića. Tako je primjerice Obradović sada drugi čovjek za ekonomsku vezu sa Kinom, dok je (ponovo) iz Vlade odstranjeni Mlađan Dinkić također drugi čovek, ali za vezu sa mnogo bitnijim Ujedinjenim Emiratima.
"NAŠ ŠEIK":Naime upravo su Emiraćani doletjeli u biznis-klasi Etihada, kako bi izvadili Srbiju iz ekonomske gabule. Svašta se najavljivalo, od ulaganja u računarske centre do investicija u poljoprivredu, spominjao se grad na vodi, jednako kao i jeftin kredit za sanaciju budžeta i tristo drugih čuda. Od svega toga ostvareno je samo jedno čudo, ali ono je uistinu bilo veliko: JAT Airways je konačno poslan u penziju i skinut sa grbače poreznih obveznika. Nova kompanija Air Serbia poletjela je krajem godine. Mladi šeik čije ime nisu svi zapamtili, ali znaju da je ležeran, nasmijan i da mu nedostaje jedan zub, navodno je lični prijatelj Aleksandra Vučića – tako se barem ovaj hvali. Problem je, piše Dimitrije Boarov u Novom magazinu, u tome što Srbija u ovom slučaju ne smije da se osloni samo na „simpatije“ velikog financijera iz Zaljeva, već mora da mu ponudi i neku ekonomsku „perspektivu ekspanzije“, pa i pristojnu zaradu, a čini se da je naša ponuda upravo na tom terenu suviše uopćena i slatkorječiva, a malo poduprta čvršćim ekonomskim argumentima.
Marko Somborac u Blicu crta „našeg“ šeika kako u krilu drži uzbuđenog Djeda Mraza i ispunjava želje. Izgleda da ga tako percipiraju građani, ali je opasno ako u novogodišnju bajku vjeruju i vladajući političari. Možda su vidjeli kako brat ovog „našeg“ šakom i kapom ulaže u engleski Manchester City, ali Srbija nažalost nema Premijer Ligu – i Partizan i Zvezda su se standardno oprostili od evropskih takmičenja porazima od timova za koje su čuli samo bolje obaviješteni posjetioci kladionice.
BEZ PARADE I BEZ KOSOVA: Brzo se prešlo na omiljenu jesenju temu – hoće li se u Beogradu održati gay parada ponosa, što bi se tumačilo kao pobjeda europskih vrijednosti ili će se ponovo otkazati, što bi onda bila pobjeda sila mraka. Na kraju je parada otkazana, iako je 6.000 žandara bilo spremno jamčiti sigurnost sudionicima na tih par stotina metara kojima su trebale defilirati dugine boje. Sljedeće godine novo parada - nova sreća. Srbijanski predsjednik Tomislav Nikolić je već najavio da pripreme kreću stazu – i najave je na vrijeme. Svake godine u rujnu narasta tenzija i očekuje se neki rasplet, a kada parada bude otkazana, taj rasplet biva odložen, napisao je Stefan Aleksić na Peščaniku. Nacionalistima je također zabranjena njihova „porodična šetnja“ i kvit – bar tako misle Vučić i Dačić.
Iz Europe nisu stizale velike kritike jer su se nekako u to vrijeme spremali lokalni izbori na Kosovu od čijeg je održavanja zavisio briselski sporazum pa i početak pregovora sa EU. Kad je već bila riječ o policiji u Srbiji, odnosno o žandarmeriji, još se može spomenuti da su oni protekle godine punili tabloide više nego ikada ranije. Pisalo se o premlaćivanjima, o upletenosti u organizirani kriminal i o drugim "nedaćama" pripadnika Žandarmerije, a kulminacija je zabilježena kada je jedan od njih, u civilu, nasred ulice pucao u ženu - jer je presporo vozila.
ODLASCI: Krajem listopada svijet su bez velike pompe napustila dvojica ljudi koji su značajno utjecali na medijsku i javnu sliku Srbije u posljednjih dvadeset godina. Aleksandar Tijanić je prema općoj ocjeni kormilario Javnim servisom kako se jedino moglo u atmosferi velikih političkih pritisaka i neplaćanja televizijske i radio pretplate. U intervjuu za NIN koji je objavljen posthumno, Tijanić je poručio: Spisak mojih neprijatelja je kao spisak "tko je tko u Srbiji" od najmoćnijih ljudi. Kako bih preživio te neprijatelje, ja sam morao biti zvonar Bogorodičine crkve: ružan, grbav, nikakav. Ali da zvonim vrlo jako i daleko.
Druga veličina koje više nema je pravnik, stoik i gospodin advokat Srđa Popović, čovjek u čijoj biografiji stoji da je bio disident, da je pred sudovima branio sve i svakog i da je osnovao tjednik Vreme. Epilog posljednje borbe – one za otkrivanje i kažnjavanje naručilaca ubojstva Zorana Đinđića nije dočekao. Mislim da sam došao do potpune slike kako se stvar odvijala, rekao je Popović u posljednjem intervjuu za Deutsche Welle u ožujku. Sve bi se lako istražilo kada bi neko imao ovlasti za pozivanje ljudi na saslušanje za dobivanje važnih dokumenata. Tužitelj bi mogao cijelu stvar rasvijetliti za tri mjeseca (…) Ali za to nitko nema politički interes.
P(rvi) P(otpredsjednik) V(lade): Prosinac je donio – ako to nekome još nije bilo jasno – čvrstu potvrdu neslućene popularnosti Aleksandra Vučića. Naprednjaci su osvojili apsolutnu vlast u tri po glasačkim navikama sasvim različite općine: Voždovcu, Odžacima i Kostolcu. Prije toga su pobijedili u još nekim gradovima i osvojili Beograd. Zbog sveprisutnosti Aleksandra Vučića, na društvenim mrežama je za njega pronađena i zgodna skraćenica PPV – Prvi Potpredsjednik Vlade, što se međutim može čitati i kao Pravi Predsjednik Vlade. I sada PPV-a u stranci navodno nagovaraju da raspiše izvanredne izbore, ne bi li se popularnost isplatila i na republičkom nivou.
Dobro, razumijem ja SNS-ovce, piše Svetislav Basara u Danasu. Godine provedene u opoziciji bile su im frustrirajuće iskustvo. Razumijem ja, također, da od SNS-ovaca ne treba očekivati neko naročito razumijevanje političke filozofije. Ali bar bi Overlord, koji se baš odao čitanju, trebalo da shvati skrivene opasnosti prevelikog eksponiranja. Siguran sam da je Vučić svjestan da apsolutna vlast uspjeva samo u autoritarnim društvima. U kojima ne postoji mogućnost izbora. Ali opet, teško je oduprijeti se težnji da se prigrabi sve što se prigrabiti da. Pogotovo što je Demokratska stranka – jedina opozicija, kako kaže njen predsjednik Dragan Đilas – u općem rasulu, a bivši predsjednik (i stranke i Srbije) Boris Tadić krenuo je u zaobilaznu kampanju za povratak na vrh stranke. Rasplet će međutim morati pričekati da prođu sve crkvene slave i sekularne nove godine. A uostalom to je pomalo i pitanje setetike - izvanredni izbori nekako najljepše padaju u proljeće.