Sporna ostavština: je li Gurlittova oporuka 'čista'?

Cornelius Gurlitt svoje je basnoslovno vrijedno umjetničko blago ostavio Muzeju umjetnosti u Bernu. 26. studenoga bi trebalo biti odlučeno hoće li ga on prihvatiti. Ali sporno je i je li Gurlittov testament doista pravno "čist", jer je sin trgovca umjetninama Hildebranda Gurlitta u siječnju 2014. godine, kada je oporuka sastavljena, već imao skrbnika. Gurlittova obitelj je stoga dala nalog vještaku Helmutu Hausneru, pravniku i glavnom liječniku Centra za psihijatriju Klinike za psihijatriju i psihoterapiju Sveučilišta Regensburg, da istraži je li Cornelius Gurlitt u trenutku nastanka oporuke bio sposoban za rasuđivanje - što je temelj njezine pravovaljanosti.

DW: Gospodine Hausner, je li Cornelius Gurlitt bio u stanju 9. siječnja sastaviti svoju oporuku?

Helmut Hausner: Cornelius Gurlitt je sigurno bio u stanju sastaviti neku oporuku. Ali baš taj testament koji je napisan toga dana, po mom mišljenju, nije bio u stanju sastaviti.

Kako dolazite do te procjene?

Postoji više razloga koji mogu dovesti do nesposobnosti rasuđivanja, najpoznatiji su problemi s pamćenjem, demencija, teške psihoze. Postoji, međutim, i jedna posebna skupina pravila koja ne isključuju u potpunosti mogućnost rasuđivanja, već samo neke odluke. U to spadaju paranoidni poremećaji. Pravo to definira na ovaj način: ne priznaju se samo one odluke koje imaju veze s tim paranojama. I upravo je to slučaj kod gospodina Gurlitta.

Koliko je za Gurlittovu sposobnost rasuđivanja bila presudna činjenica da se osjećao progonjenim od nacista i da je vjerovao da će mu oni oteti njegovo umjetničko blago?

Ta ideja da ga nacisti proganjaju, pogotovo minhenski nacisti - što vidimo i po opetovanoj primjedbi da Himmlerova kćer još živi u Berlinu - bila je središnji motor njegove motivacije da izabere jedan švicarski muzej. Gospodin Gurlitt je gajio veliko nepovjerenje prema njemačkom društvu, prema državnim institucijama, posebno u Münchenu. To je išlo tako daleko da u početku nije htio da ga zastupaju njemački odvjetnici, nego samo švicarski. S obzirom na to je razumljivo da je za svoju zbirku izabrao jedan švicarski muzej, Umjetnički muzej u Bernu. Jer su, prema njegovom uvjerenju, njegove slike samo tamo dovoljno sigurne od nacista koji ih se žele domoći.

Rob paranoja

I iz toga sada, kao psihijatrijski vještak, zaključujete da gospodin Gurlitt nije imao slobodu formiranja svoje volje?

Sloboda formiranja volje se mjeri prije svega u usporedbi sa zdravim ljudima. A gospodin Gurlitt je zbog svojih paranoja bio zarobljen u uvjerenjima koja nisu imala veze sa stvarnošću i koja su bila posljedica bolesti. I ta iskrivljena slika svijeta umanjuje slobodu formiranja volje jer mi polazimo od toga da su samo osobe koje percipiraju okolinu onako kako to čini većina ljudi oko njih u ovom konktekstu u stanju slobodno odlučivati.

Gospodin Gurlitt je bio teško bolestan. Bojao se operacija. Dodijeljen mu je skrbnik. Kako tek sada nekome pada na pamet zapitati se je li s ovom oporukom sve "čisto"?

Ta ideja nije nova. Ako se, na primjer, pogleda vještačenje srkbnika sastavljeno početkom siječnja 2014., onda se vidi da se već tada raspravljalo o ovom pitanju. Mora li se uvesti ograničenje, odnosno pravna odredba prema kojoj osoba nad kojom se skrbi ne može više zaključivati pravne poslove a da prije toga za to ne ishodi dozvolu svoga srbnika. Dakle, upravo se raspravljalo o ovom pitanju, s rezultatom da je zaključeno kako jedno takvo načelno ograničenje nije potrebno. Jer gospodin Gurlitt je na primjer bio u stanju izvršavati svakodnevne poslove. Ali tu jednu odluku, o svom umjetničkom blagu, zbog straha od nacističkih progonitelja nije mogao više donijeti svojom slobodnom voljom. I samo na to se ovo ograničenje odnosi.

Kao liječnik vjerojatno ne možete govoriti otvoreno o stanju nekog Vašeg pacijenta, ali kao medicinsko-pravni vještak vjerojatno možete?

Tako je. U ovom slučaju me rodbina oslobodila moje obveze šutnje. Ja gospodina Gurlitta nisam ni liječio. Radi se samo o tome da se u njegovom interesu razjasni je li njegova posljednja volja pravovaljana ili ne. U najdubljem interesu svakog oporučitelja je da se razjasni je li njegova volja bila doista slobodna i legitimna? Ili je ona bila pod utjecajem bolesti?

Potraga za istinom

Gurlittova rođakinja Uta Werner i njegov rođak Dietrich Gurlitt su od Vas naručili vještačenje. Znate li zašto?

Iz jednog zapanjujućeg razloga. To je bio najneobičniji nalog za vještačenje u čitavoj mojoj dosadašnjoj karijeri psihijatra. Obično moram svoja vještačenja iznositi sudu. Prema nalozima privatnih osoba koje su u nekakvom sporu obično sam vrlo skeptičan i u pravilu ih odbijam. Ali obitelj Gurlitt se od početka potpuno drukčije postavila. Gurlittovi žele znati istinu. I od početka im je bilo jasno: što god na kraju stajalo u mom vještačenju, obitelj će to prihvatiti. Oni ne žele u prvom redu - po mojoj ocjeni - osporiti oporuku, nego shvatiti zašto je Cornelius Gurlitt odlučio onako kako je odlučio. I što to znači za obitelj?

Rodbina međutim ipak ne želi otvoriti ostavinsku raspravu i time prepustiti sudu da ispita pravovaljanost oporuke. Zašto?

Pa vjerujem da obitelj zazire od javne prepirke i gospodarske rasprave. Ona je sada dobila odgovor koji je tražila - zašto je Cornelius Gurlitt sastavio onakvu oporuku. Mogu zamisliti da će Gurlittovi sada malo promisliti o cijeloj stvari. Ali moguće je i da će ovo pitanje jednoga dana ponovno biti pokrenuto.

Odgovor je dobila i javnost. Kako bi se sada trebalo postupati s Vašim vještačenjem?

Ono je za početak jedan na činjenicama zasnovani prilog diskusiji. Ali ni jedan suvisli vještak ne bi za sebe tvrdio da je apsolutni jamac istine. Po mom mišljenju bi bilo pametno da ostavinski sud u postupku naruči sudskog vještaka tako da postoji određena paleta vještačenja i da onda odvagne koji argumenti mu se čine uvjerljiviji.