"Sramna" žena Sonja

Sezona lova na vještice na Balkanu još uvijek traje, kako inače objasniti izraz "sramna žena" kojom je jedna javna osoba, dapače visoki političar, počastila drugu? Dakako, ženu - jer dovoljno je napisati "sramni muškarac" da shvatimo da ovaj pridjev ne ide uz muški rod, pa ispada da samo žene mogu biti sramne, odnosno sramotne.

Svaki lov počinje hajkom, u ovom slučaju verbalnom. "Sramna žena koja uživa sve slobode u Srbiji," rekao je predsjedavajući Predsjedništva BIH Milorad Dodik, bivši predsjednik Republike Srpske. Koja je to vještica zaslužila ovakvu pogrdu s tako visokog mjesta? Mora da radi o nekoj važnoj osobi, jer neće se takav čovjek baviti sitnišem. I mora da je ta "sramna žena" napravila nešto strašno kad je, nespretno ali jasno pozivajući se na autoritet države, poručio: "To ni jedna država ne bi trpjela, otrovne stvari koje šalje Sonja Biserko..." Dodiku se u optužbi za laganje u cilju sramoćenja zemlje pridružuje i srpski ministar financija Siniša Mali.

Ova hajka, jer nisu oni jedini koji u njoj sudjeluju, reakcija je na tekst predsjednice srpskog Helsinškog odbora za ljudska prava Sonje Biserko. Ona je naime na internetskoj stranici Deutsche Wellea 13. prosinca, u povodu 25. godišnjice Daytonskog sporazuma, objavila tekst, analizu vanjske politike Srbije. Kao i svi takvi tekstovi, zasniva se na pisanju medija i javnim nastupima i govorima političara i brojnim publikacijama. Nema u njemu ničega što javnost u Srbiji nije čula ili se o tome sama osvjedočila.

Najbolnija Sonjina tvrdnja

Sonja Biserko je samo povezala informacije u koherentnu sliku i donijela nekoliko zaključaka.

Na primjer, zaključila je da je Republika Srpska srpski rani plijen i da, iako se formalno ne može priključiti Srbiji, Srbija nastavlja jednaku politiku kao u ratu i nastavlja raditi na zaokruženju velikosrpskog projekta. No vjerojatno je najbolnija njezina tvrdnja da je takva politika Aleksandra Vučića glavna prepreka održivosti BiH i miru na Balkanu.

Njezin tekst je naišao na začuđujuće veliki odjek i uslijedile su žestoke reakcije, bolje rečeno napadi, kako s političkog vrha tako i s dna društvenih mreža, preko tabloida pod kontrolom vlasti. Bez sumnje, radi se o neprijateljskoj djelatnosti, i to dugotrajnoj, kako na primjer svjedoči novinarka Ljiljana Smajlović u dnevniku Alo! Dapače, ona kaže da je "bliže istini da je njen cilj raspad Srbije". Žena koja radi na raspadu jedne države i koja ulijeva strah da bi u tome mogla biti uspješna nije mala stvar.

Ovo nevjerojatno, pa zbog toga komično pretjerivanje pripisuje Sonji Biserko daleko veću moć nego što je ima, kao što je i običaj kad se radi o vješticama. Ali kad je već tako moćna, zašto je ne optužiti da je izazvala koronu u Srbiji? Nisu li vještice njenog tipa, odnosno pameti i znanja, bile krive za kojekakve pošasti, uključujući i kugu?

Uporno zalaganje za istraživanje povijesti lišeno ideologije i relativizma

Ipak, Helsinški odbor je važna i ugledna institucija a Sonja hrabra i poznata po 25-godišnjem svesrdnom angažmanu oko ljudskih prava, manjina, Kosova, izbjeglica, istine o ratnim zločinima (između ostalog, svjedočila je u korist Hrvatske u tužbi za genocid protiv Srbije na Međunarodnom tribunalu u Hagu). Njena velika zasluga je i uporno zalaganje za istraživanje povijesti lišeno ideologije i relativizma.

"Posao za jednu profesionalnu instituciju, Sonja Biserko je obavila sama"

"Posao za jednu profesionalnu instituciju, Sonja Biserko je obavila sama," sažela je njeno djelovanje poznata povjesničarka Latinka Perović, a Stipe Mesić nazvao ju je jednom od „promotera slobode i demokracije na Balkanu".

Zvuči apstraktno ali nije jer je angažman i njen osobni i Helsinškog odbora, vrlo konkretan, za što su primili brojna međunarodna priznanja, ujedno i razlog zbog čega njene riječi toliko smetaju vlasti. Koliko god bila međunarodno ugledna, Sonja Biserko ipak nije toliko moćna da bi njezin glas bio odlučujući za sudbinu Srbije, kao što joj pripisuju napadači.

Car je gol

Međutim, u tekstu za Deutsche Welle, ovaj vještičji pakt s vragom nije mogao imati bolji tajming. Srbija je u teškoj poziciji u EU, jer da bi postala članica mora ispuniti određene uvjete, između ostaloga priznati Kosovo kao državu. A SAD ima novog predsjednika koji poznaje situaciju u Srbiji i kojeg će u takvim pitanjima savjetovati iskusnu Madeleine Albright. Političko vodstvo zbunjeno je promjenama i novim odnosom snaga, a nema snage okrenuti se EU. Međutim, napisati ono što svi znaju ali ne izgovaraju je poput povika "Car je gol!"

Sama Sonja Biserko navikla je na ovakve napade a i javnost skupa s njom. Između ostalog, bila je (a izgleda i ostala), "izdajnik", "špijun" i - da nabrojimo samo neke etikete koje su, zanimljivo, skoro uvijek u muškom rodu!

Vode li verbalni napadi ka onim fizičkim?

Malo se glasova u Srbiji i u regiji diglo u njenu obranu, što možda prije svjedoči o strahu od izražavanja osobnog mišljenja, nego o nedostatku ljudi koji misle slično njoj. Jer oni koji misle različito, smatraju da njene navode demantira već i činjenica da Sonja Biserko postoji i djeluje, odnosno piše takve "izdajničke" tekstove.

Nije dobro kad se javnost u jednoj zemlji navikne na ovakve napade. Jer se nužno nameće pitanje: vode li verbalni napadi ka onim fizičkim? Obično upravo riječi prethode svakovrsnim napadima, psihološki ih pripremaju označavajući cilj. Novinarka Ljiljana Smajlović u svojoj kolumni u Nedeljniku piše: "I zar nije divno, što jednom reče anonimni komentator na društvenim mrežama, da danas možeš svjedočiti protiv "genocidne Srbije" u Hagu, a sutra da se „mirno prošetaš po bakaluk na Kalenić?" Divno? Valjda bi trebalo pisati normalno, jer da, normalno je da osobe drugačijeg mišljenja to mišljenje izražavaju a zatim mirno odu do tržnice – a ne u zatvor. Zato ovaj vedri epitet "divno" , zbog konteksta u kojem je upotrijebljen, zvuči zapravo - prijeteće.

Slavenka Drakulić je hrvatska spisateljica i novinarka. Objavila je 13 knjiga, a neke od njih prevedene su na više od 20 jezika. Za roman "Oni ne bi ni mrava zgazili" (na njemačkom "Keiner war dabei"), u kojem govori o Haškim suđenjima, dobila je književnu nagradu grada Leipziga za europsko razumijevanje. Njezin roman "Kao da me nema" (Als gäbe es mich nicht) potresna je priča o silovanjima u ratu u BiH. U siječnju izlazi njezin novi roman Cafe Europa Revisited na engleskom.