Sinovi u potrazi za grobom njemačkog oficira u Ukrajini

"Nadamo se da naš otac nije počinio ništa strašno", stalno iznova ponavlja Ulrich Gleiß (na naslovnoj fotografiji lijevo). On i njegov dvije godine stariji brat Immo jedva da se sjećaju svog oca Georga. Ovaj oficir Wehrmachta je umro u rujnu 1943. u Ukrajini. Njegovi sinovi su tada imali jednu i tri godine.

Već odavno se braća bave mišlju da posjete mjesto gdje im je otac pokopan. Činjenica da je on sudjelovao kao njemački vojnik u Drugom svjetskom ratu, koji je Njemačka započela, oduvijek ih opterećuje. Njih dvojca su sada na putu u ukrajinsku provinciju, 300 kilometara jugoistočno od Kijeva. Pritom se boje da s djecom njemačkog oficira nitko neće htjeti razgovarati.

Dnevnik oficira Wehrmachta

Georg Gleiß je rođen 1903. godine. Prije rata je radio kao učitelji francuskog, engleskog i tjelesnog odgoja. Sinovi imaju požutjela pisma i dnevničke zapise koje je otac pisao tokom rata. Iz tih zapisa proizlazi da je bio angažiran kao časnik zadužen za obranu od napada bojnim otrovima. O borbama on ne piše ništa. Budući da svojoj obitelji nije smio pisati gdje se nalazi, šifrirao je imena mjesta kao akronime. Iz početnih slova pojedinih rečenica su sinovi uspjeli dešifrirati da se radi o naseljima koja se danas nalaze u Bjelorusiji, Rusiji i Ukrajini. Među njima je i Gomel, između Voroneša i Kremenčuka.

U jednom pismu on piše o jednoj kući u koju je bio smješten zajedno sa svojim vozačem i posilnim. Vlasnik kuće, jedan Bjelorus, je također bio učitelj, njegova je žena bila iz zapadne Ukrajine. Najstariji od troje sinova se kao 21-godišnjak borio u vojsci protiv Nijemaca. Iz pisama proizlazi da je obitelj u početku bila vrlo suzdržana, ali se odnos brzo popravio.

Na poleđini jednog drugog pisma stoji velikim slovima ispisana naredba: "Svi ljudi iz sela Šubnoje stariji od 16 godina se u srijedu, 7. studenog, u 6:15 sati moraju okupiti na trgu pred crkvom. Svatko mora donijeti svoju putovnicu. Nepoštivanje ove naredbe će se strogo kažnjavati!" Ulrich Gleiß kaže tužnim glasom: "Jasno je da ljudima nije samo tako naređeno da se okupe." Je li njegov otac izdao tu naredbu i što je s tim ljudima poslije bilo, to Ulrich ne zna.

Potraga za grobovima njemačkih vojnika

U rujnu 1943. je obitelj Gleiß dobila obavijest o smrti oca. U jednom kasnijem pismu, koje je obitelji posalo jedan suborac Georga Gleißa bila je priložena i jedna zemljopisna karta. Na njoj je bilo označeno mjesto groba - oko 50 metara zapadno od mjesta Krasnoje (ime mjesta je zbog opasnosti od pljačkaša grobova promijenjeno). Tu je bila i fotografija s pokopa. Vidi se drveni križ i jedan general koji drži govor. Na današnjim zemljopisnim kartama to selo nije ucrtano.

To je već prilično puno informacija kaže Aleksej Savčenko iz Narodne udruge za brigu o njemačkim vojničkim grobovima na istoku Ukrajine. Zajedno s braćom Gleiß on kreće u potragu. Masovne grobnice njemačkih vojnika su dobro dokumentirane, kaže Aleksej, ali u međuvremenu se uglavnom traže pojedinačni grobovi. Tu je potraga teža, jer o njima nema puno materijala u arhivima, a gotovo svi svjedoci su već mrtvi.

Mjesto na kojem se navodno nekad nalazilo Krasnoje može se prilično točno odrediti uz pomoć okolnih sela, koja su također označena na staroj njemačkoj karti. To je pust kraj. Polja kukuruza kojima se ne vidi kraj, plavo nebo nad njima. Ulrich i Immo Gleiß izlaze iz auta. Fotografiraju napuštene bunare i guske uz jednu lokvu. Po putu prolazi jedna žena srednje dobi, vodi psa na uzici i gura bicikl. Za selo Krasnoje ona nikada nije čula. A starijih ljudi, koji bi možda o tome nešto mogli znati, više nema, kaže.

Tu gdje bi prema karti trebalo biti selo Krasnoje, sada je groblje - i to novijeg datuma. Dok posjetitelji iz Njemačke studiraju kartu, zaustavlja se jedan motociklist s prikolicom. Ni on ne zna ništa o Krasnoju, ali on tu živi tek posljednjih 20 godina. Ali on naziva "Predsjednika", šefa lokalne uprave. Možda on može pomoći.

Pomoć mještana

"Predsjednik" je krupan čovjek u 50-im godinama. Ime mu je Anatolij. On s braćom Gleiß sjeda u crvenu Ladu i spontano im se nudi kao vodič. "Tu je jedna zarasla jama u kojoj se nekada kopala glina, nekada je tu bila ciglana. Ako je u ratu bilo nekih strijeljanja, onda je to sigurno bilo ovdje. Tu je i jedno malo jezero. Navodno je na dnu jedan stari njemački tenk. A ovdje je kolodvor. Ako je Vaš otac bio u ovom kraju, onda je sigurno bio i ovdje", kaže Anatolij.

Onda poziva neke prijatelje, pita ih znaju li oni nešto o grobu njemačkog oficira. Malo-pomalo slaže se mozaik o životu i smrti Georga Gleißa.

Okupacija

Ispostavlja se da je "Krasnoje" bilo ime jednog kolhoza koji je pripadao selima Berešovka i Derkači (imena su promijenjena). Zbog toga je na njemačkim kartama "Krasnoje" ucrtano točno između dva sela. Za vrijeme rata ovaj je kraj bio pod njemačkom okupacijom. Mještani kažu da su na početku rata tu strijeljana dva muškarca koja su tvrdila da su sovjetski partizani. Ulrich i Immo žele vidjeti njihov grob. On se nalazi tu odmah pored ceste, tu je i jedan mali sivi nadgrobni kamen.

Navodno u ovom kraju Nijemci nisu vršili masovna strijeljanja. Ali su silili ljude da plodnu zemlju utovaruju u vagone, kako bi ju transportirali u Njemačku. Jedna lokalna nastavnica povijesti kaže da su Nijemci prilikom povlačenja zapalili svaku drugu kuću. Njena baka je s troje male djece i sa svojim bolesnim mužem stajala pred kućom kada su došli njemački vojnici. Jedan se s bakljom približio kući, ali kada je vidio djecu, dao im je tablu čokolade i rekao da neće zapaliti tu kuću, već susjednu.

"Ako je suditi po datumu, 13. rujna 1943., Georg Gleiß je umro prilikom povlačenja Nijemaca", misli nastavnica. Nekih velikih borbi tu nije bilo, samo je pao pokoji pucanj. Dva dana kasnije je došla Crvena armija.

Pomirenje nakon rata

Vijest o strancima koji su došli se brzo proširila. Anatolijev telefon zvoni neprekidno. Jedan je poziv posebno zanimljiv - čini se da je grob ipak pronađen. Anatolij odvodi posjetitelje iz Njemačke u selo gdje su i započeli s potragom. Ivan Ivanovič, postariji muškarac u crnoj trenirci, plavoj majci i s kapom na glavi im pokazuje jednu lipu staru 300 godina koja stoji na njegovoj zemlji. Kada je on tu gradio svoju kuću saznao je da se za vrijeme rata tu nalazila njemačka komada, te da je pod lipom sahranjem jedan Nijemac.

U međuvremenu sve više ljudi dolazi da vidi "njemačku delegaciju". I drugi potvrđuju, nezavisno jedni od drugih, da znaju za grob Nijemca. Oficir je navodno izgubio život desetak kilometara odavde, ali je potom tu prevezen i pokopan.

Ulrich i Immo Gleiß su vidno potrešeni. Gotovo da ne mogu vjerovati svojim očima. Aleksej Savčenko iz udruge koja se brine o grobovima njemačkih vojnika kaže da se s 80 posto vjerojatnosti može reći da se radi o grobu Georga Gleißa. U dogovoru s lokalnim vlastima će se uskoro pokrenuti akcija pronalaženja groba i moguće identifikacije posmrtnih ostataka. Nakon toga će ih se o njemačkom trošku prenijeti na groblje njemačkih vojnika u Harkovu. U Ukrajini postoje četiri velika njemačka vojna groblja čije održavanje plaća njemačka država.

Zajednička prošlost nekadašnjih neprijatelja

Sljedećeg dana braća Gleiß ponovo idu do stare lipe, ovaj puta sami. Ali ipak ne ostaju nezamijećeni. Psi laju i dolazi Ivan Ivanovič. Ispostavlja se da su on i Immo isto godište. "I moj je otac poginuo u ratu, samo što nitko ne zna gdje je pokopan", kaže Ivanovič tiho. On kaže braći da uvijek u svako doba tu mogu svratiti i nakon njegove smrti.

Ivan Ivanovič, koji sa svojom mirovinom jedva spaja kraj s krajem pokazuje gostima svoje dvorište. Po njemu šeću guske, nacijepana drva su posložena uz ogradu, za zimu. "Izgledaju li i sela u Njemačkoj ovako?", pita Ivanovič. I dodaje: "Hitler i Staljin su započeli rat, ljudi s time ništa nisu imali." Nakon toga on braću ostavlja same ispod lipe.

Ulrich i Immo uzimaju za uspomenu divlje cvijeće koje raste oko drveta. Prije nego krenu na put kući, još jednom ih zove "Predsjednik" Anatolij. On im kaže da je saznao da je nakon rata u više navrata bilo pokušaja pljačke groba. Navodno je netko zbog toga i kažnjen. "Ja se ispričavam u ime svojih seljena. Bilo je to vrijeme velikog siromaštva. Nisu ljudi za to krivi", kaže Anatolij.

No zapravo nema nikakvog razloga da se on ispričava. Immo i Ulrich Gleiß još ne mogu povjerovati da su njih, sinove jednog oficira njemačkog Wehrmachta, ljudi ovdje dočekali s toliko topline i da su im toliko pomogli. Braća su čvrsto riješena da će se uskoro ponovo vratiti u Ukrajinu.