SAD još daleko od ravnopravnosti crnaca

Kada Judy Hawkins šeta po četvrti u kojoj živi, uočava važne promjene. Ova socijalna radnica više od 40 godina živi u Anacostiji, poznatoj crnačkoj četvrti na jugoistoku Washingtona. Dugo vremena su ulice oko radnog mjesta Hawkinsove bile u lošem stanju: oronule fasade, brojne prodavaonice alkoholnih pića. Danas pored starih kuća ona otkriva i kuće koje su okrečene u plavo, uređene travnjake i znak pred jednom kućom na kojem piše "zabranjen ulaz". "Ujutro se mogu vidjeti bijelci kako izlaze iz ovih kuća", kaže Hawkinsova odmahujući glavom. "Toga ranije ovdje nije bilo."

Anacostia se mijenja - što bi za ovu gradsku četvrt zapravo trebao biti dobar znak, jer stopa nezaposlenosti ovdje iznosi 17 posto što je više od polovice nego o ostatku grada. Međutim, pitanje koje postavlja Judy Hawkins glasi: "Za koga se događaju ove promjene? Sada kada se sve škole, kao i dućani i kuće uljepšavaju, imam osjećaj da se sve to ne radi zbog nas", kaže ova Afroamerikanka.

Socijalno žarište

Hawkins svaki dan radi s ljudima koji žive na rubu egzistencije. U socijalnom centru "Bread for the City“, koji se nalazi na ulici obećavajućeg imena "Good Hope Road" (Put dobre nade), ona sa svojim kolegicama dijeli hranu, odjeću, daje savjete. Skoro svi posjetitelji ove ustanove su crnci.

Najveća briga je stambena situacija, objašnjava kolegica Hawkinsove Aja Taylor: "U Anacostiji se skoro ne može naći niti jedna kuća koja košta manje od 200.000 američkih dolara." Prije pet godina to je bilo drugačije. "Smatramo da je dobra stvar da se kuće uljepšavaju i tako postaju vrjednije. Ali, od toga trebaju moći profitirati ljudi koji su i ranije ovdje živjeli."

Od ropstva do "čokoladnoga grada"

Washington i afroameričko stanovništvo imaju burnu povijest. Bijela kuća i Kapitol su nastali zahvaljujući robovskoj radnoj snazi. S druge strane, ovaj grad je nakon ukidanja ropstva postao magnet za oslobođene crnce. Mladi Afroamerikanci su mogli studirati na Sveučilištu Howard, stariji su dobili radna mjesta u javnim ustanovama. 1957. je Washington kao prva metropola u SAD-u imao više crnih nego bijelih stanovnika. U to vrijeme je dobio nadimak "Chocolate City“ (čokoladni grad).

Trend je međutim u opadanju. 2011. je broj Afroamerikanaca bio manji od 50 posto. Najviši postotak svih vremena iznosio je 71 posto. To je bilo 1971. Stručnjaci smatraju da je glavni razlog za to bila rastuća atraktivnost grada i njegovo uljepšavanje.

Uljepšavanje centra grada

"Washington je postao kozmopolitski", kaže Ethelbert Miller. Šef Centra African American Resource na Sveučilištu Howard je 1968. došao u Washington DC. „Tada je to još uvijek bio grad s jakom rasnom podijeljenošću", kaže ovaj 64-godišnji Afroamerikanac. Miller sjedi u jednom restoranu u blizini ulice U-Street u središtu Washingtona. Ova ulica ranije je bila poznata kao "Black Broadway" i bila je centar crnačke kulturne scene. "Ovdje nikada niste mogli vidjeti bijelca", kaže Miller koji je živio u susjedstvu.

Tada su se ovdje počeli otvarati solariji. "To je za nas bio prvi jasan znak da će se stvari zauvijek promijeniti", kaže Miller. Počeli su se otvarati novi restorani i trgovine, cijene su snažno porasle. Danas u ovoj četvrti žive bijelci dok mnogi Afroamerikanci žive na ulici. Miller za lokalni list "Hill Rag“ piše o ovim promjenama. "Onaj tko me poznaje kaže da su moje kolumne postale tmurne i negativne. No ja upravo tako gledam na stvari koje se ovdje događaju."

Nepravda u školskom sustavu

Nejednakost između crnaca i bijelaca uočava i Judy Hawkins. Čak ni izbor Baracka Obame za prvog crnog predsjednika u tome nije ništa promijenio. "Kada sam bila mlada govorili su mi: idi u školu, marljivo radi i tako ćeš preživjeti. Danas imam odraslu djecu koja mi kažu: mama ti nam pričaš bajke."

Da bi se stvorilo više pravde, mora biti promijenjen školski sustav. To kaže Robert Cottrol sa Sveučilišta George Washington. "Imućni građani Washingtona svoju djecu šalju u privatne škole ili bogata predgrađa", kaže ovaj profesor. Crno stanovništvo si takvo nešto samo rijetko može priuštiti.

Kolegica Judy Hawkins, Sherita Evans, želi također da se u Anacostiji osigura više novca za obrazovanje. Prema jednoj studiji iz siječnja 2014., 20 posto djece je prekinulo školovanje "Ne želim više gledati kako odrasta košarkaš", kaže ova 35-godišnjakinja. Umjesto toga u školi se treba učiti više politike. "Kako da se bez toga dobije nasljednik Martina Luthera Kinga, Malcolma X ili Gandija?" 50 godina nakon uvođenja Zakona o građanskim pravima, kaže Evans, pred Washingtonom je još mnogo posla.