Rusija: Zašto vojnici po povratku kući nastavljaju ubijati

Povratak Aleksandra Mamajeva sa fronte u Ukrajini završio se tragedijom. Tokom jedne proslave, 44-godišnjak se napio i pred njihovom djecom nožem izbo suprugu. Mislio je da mu je žena posegla za novcem u džepu. Ljudi koji poznaju Mamajeva, koji dolazi iz Zavoložja u ruskoj oblasti Nižnji Novgorod, rekli su na sudu da je prije rata bio tiha osoba koja „ne bi ni mrava zgazila".

Ovo je samo jedan primjer zločina koje su po povratku kući počinili ruski vojnici koji su sudjelovali u ruskoj invaziji na Ukrajinu. Prema ruskom online mediju „Verstka", koji je pokrenut u inozemstvu 2022. godine, sudionici rata su za dvije godine počinili 190 zločina, od kojih 55 ubojstava. Većina počinitelja je bila alkoholizirana. Kasnije su se žalili da se nisu mogli kontrolirati. Prema psiholozima, ovo su znaci posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Izvještaji pokazuju da su mnoge zločine u Rusiji počinili bivši plaćenici privatne armije „Vagner grupa”.

Ruske vlasti pokrenule su program liječenja sudionika rata koji se vraćaju iz Ukrajine i boluju od stresnog poremećaja. Potreba je tolika da se ne može pomoći svakom pogođenom. Pored toga, mnoga vojna lica sa PTSP odbijaju pomoć.

Mentalni problemi

Jedan od najčešćih problema o kojima vojnici govore su noćne more i stalni flešbekovi - traumatska iskustva koja im se stalno vraćaju. Na primjer, imaju osjećaj da se na njih puca daleko od fronta, obično na mjestima gdje ima puno ljudi ili vozila.

Drugi gube živce kad vide vatromet ili se pak boje izaći na ulicu bez oružja. "U ratu mislite da je sve u redu sa vama. Ali onda se vratite u civilni život i shvatite koliko ste se iznutra promijenili", rekao je ratni povratnik za DW.

23-godišnji Andrej (ime promijenjeno) je ruski vojnik po ugovoru. On se znatno promijenio u protekle dvije godine rata, kaže njegova supruga Svjetlana. Andrej je nekada bio pričljiv i veseo, a sada je povučen i agresivan čovjek. Ove godine par je dobio djevojčicu, ali Andrej nije posjetio svoju ženu i dijete tijekom svog posljednjeg odmora. "Jednom je pisao neugodne stvari, pa i o našem djetetu. Mislila sam da je naša veza gotova. Ali sljedeći dan se ispričao u glasovnoj poruci i rekao da je poludio", kaže Svjetlana. Ova mlada žena se nada da će činjenica da je potao otac pomoći Andreju da pronađe stabilnost u životu.

Nazad na front

Prema studiji Peterburškog psihoneurološkog istraživačkog instituta Behterev, PTSP se razvija kod tri do jedanaest posto sudionika rata. Institut je prošle godine poslao naputke o metodama liječenja u različite ustanove, a ruske vlasti su najavile stvaranje odgovarajućih rehabilitacijskih centara.

Prema podacima ruskog Ministarstva zdravlja, za šest mjeseci 2023. godine psihološku pomoć je zatražilo 11.000 ruskih vojnika koja su se borili u Ukrajini, kao i članovi njihovih porodica. Ali ministar zdravlja Mihail Muraško je priznao da je 2023. godine samo 15 posto oboljelih moglo dobiti liječenje.

Neki vojnici sa dijagnozom PTSP-a čak su se morali vratiti u borbu. Tako se dogodilo 25-godišnjem Aleksandru Strebkovu, koji je unatoč dijagnozi ljekara da mu ne treba dati oružje, vraćen u ratnu zonu.

Upozorenje na naknadne greške

Tijekom velikih vojnih sukoba kao što je invazija na Ukrajinu, broj mentalnih poremećaja među vojnim osobljem mogao bi biti znatno veći nego što je navedeno u studiji Instituta Behterev, kaže ruski psihoterapeut koji je želio ostati anoniman. On citira američko Ministarstvo za pitanja veterana, koje procjenjuje učestalost PTSP-a među vojnim osobljem u različitim sukobima na do 29 odsto.

Terapeut stoga očekuje porast zločina u Rusiji koji se mogu pripisati PTSP-u među vojnicima. On upozorava da neliječeni PTSP može izazvati naknadne poremećaje, poput „zavisnosti od alkohola ili psihotropnih supstanci, što stvara probleme u društvu". Prema njegovim riječima, od ovoga pate prije svega obitelji, što šteti psihičkom zdravlju djece.

Heroizacija ili uvid?

Liječenje se zasniva na proživljavanju traumatskih iskustava, kaže terapeut, koji naglašava da je za oporavak potrebno u prosijeku deset termina u šest mjeseci.

Neki psiholozi koji liječe vojnike sa PTSP-om pokušavaju s veličanjem muških iskustva. "Iako ovo može biti emocionalna podrška tijekom terapije, u pogledu ljudskih vrijednosti može dovesti do toga da se nasilje i agresija percipiraju kao nešto normalno", upozorava terapeut. Umjesto iluzorne heroizacije, trebalo bi pomoći onima koji su pogođeni kako bi shvateili situaciju u kojoj se nalaze – i baviti se osjećajem krivice.

Kao primjer navodi Njemačku poslije Drugog svjetskog rata. U to vrijeme nije postojao termin PTSP, niti bilo kakvo liječenje, ali je njemačko društvo preispitalo svoje stavove. Glavni zadatak terapije je normalizacija života pacijenta kako bi shvatio svoje greške i izgradio novi život, na koji svaka osoba ima pravo", kaže terapeut.