Rijetke ptice za upravljačem kamiona

Možda treba biti opuštenog karaktera kao što je Kathi Radtke kako bi se uopće bila vozačica kamiona. 36-godišnjakinja se ujutro provlači sa svojim električnim viljuškarom kroz uske prolaze skladišta špedicije u Eschweileru kod Aachena. Posvuda su naslagani paketi na paletama, a i druge kolege se posvuda motaju kao vrijedne pčele. Problem joj je stavka osam na popisu isporuke, jednu pošiljku od Amazona ne može naći. Vrijeme leti i za sat vremena već mora isporučiti prvi paket.

Ali Radke je potpuno mirna. Par minuta kasnije joj centrala dopušta krenuti i bez tog paketa kojeg ne može naći. Radke osigurava tovarni prostor svog kamiona metalnim šipkama kako se ne bi pomicali i ulazi u kabinu svog dvanaest-tonca: „Ovo je sad moje vrijeme, moj hobi, moj svijet", kaže nam ova majka četvoro djece i radosno pali motor teretnjaka.

Posao i obitelj traže savršenu organizaciju

Kathi Radke je već dugo na nogama. Već je probudila svoju djecu od četiri, sedam, devet i 16 godina, pripremila im doručak i sendviče i odvezla ih u vrtić i školu. Mnogi bi se žalili zbog tolikih obaveza, Radke to ne zna: „Ne smijete dozvoliti da vam kao ženu uvjere kako se tako ne možete skrbiti za obitelj. To se mora obaviti, a ne slušati ono što vam govore" kaže nam, ne bez ponosa.

Danas je na svoj teretnjak natovarila limove, nekoliko sanduka gumenih bombona za samoposluživanje i 1200 kilograma specijalnog ljepila. Radke živi svoj san: „Neka djeca su se prije igrala Lego-kockicama, ja sam se uvijek igrala kamionima." Ovako sjediti za upravljačem je za nju još uvijek osjećaj slobode, makar su njene destinacije tek okolna naselja.

Za Radke su u tom poslu neophodne osobine mir, smisao za organizaciju i srdačnost: „Ja predstavljam moju tvrtku već i mojim nastupom", kaže nam. I što je najvažnije: „Morate voljeti ovaj posao. Inače ste tu na krivom mjestu.“ Ali u tom sektoru je golem problem što sve manje ljudi voli taj posao, nedostatak vozača poprima već dramatične razmjere.

Očajnički se traže vozači

To jedva netko zna bolje od Heidi Radler. Kad je 1999. počela raditi u prijevozniku Hinzen u toj obiteljskoj tvrtki je još jedino bio malen ured i tek osam vozača. Dvadeset godina kasnije zapošljavaju 90 vozača koji u svakom trenutku isporučuju robu u oblasti Eifela, u Aachen ili Köln. Posla bi bilo još, ali je sve teže naći vozače. „Konkurencija je žestoka i teško je naći pouzdane ljude. Još ih je teže onda i zadržati u tvrtki", žali se pomoćnica u upravi ove špedicije.

Trećina vozača teretnih vozila – još je gore sa vozačima autobusa je stara 55 godina ili još starija. Prema jednoj procjeni Svjetske banke, za deset godina bi u Njemačkoj moglo nedostajati oko 150.000 vozača i to je manjak kojeg ne mogu popuniti niti vozači sa istoka Europe – u pravilu veoma traženi i u svojim domovinama. Čitav sektor teretnog prijevoza cestom ima akutan problem sa novim naraštajem.

To je također neposredna posljedica nečeg posve drugačijeg: ukidanja vojne obaveze. Prije je Bundeswehr izučavao vozače kamiona i po izlasku iz vojske su već i tako odmah mogli početi raditi kod prijevoznika. Danas toga nema: „Ovako morate ili tri godine ići u školu, ili sami platiti školu za ovu kategoriju vozila. A to ovdje košta između 4 i 5 tisuća eura, tko to ima?" pita nas vozačica. I tako niste sigurni što će biti sutra: već i zbog ovog problema se teži automatski upravljanim vozilima i već za nekoliko godina bi u Njemačkoj u mnogim kabinama „sjediti" samo kompjuteri.

Loš glas vozača kamiona

Ali danas je još tako: bez vozačica kao što je Kathi Radke čitava Njemačka više ne bi funkcionirala. Oni izgledaju mali, ali su važan zupčanik u gigantskoj logističkoj mašini. Tu više nisu samo tvornice koje trebaju sirovine i isporučiti robu, trgovine koje trebaju popuniti police, nego je tu i internetska trgovina gdje svi žele dobiti naručeno čim stisnu gumb na mišu računala.

Usprkos tome, vozači kamiona su na zlom glasu: „Zvanje vozača kamiona nije priznato u našem društvu", žali se i ova vozačica. „To znači da ih se smatra dosadnima, smetaju na autocestama i stvaraju zastoje. A povrh toga uništavaju okoliš."

Kad je riječ o prijevozniku za kojeg ona radi, on je tu nevolju pretvorio u priliku: kad već ne može naći muške vozače, rado uzima i žene i obrazuje ih za vozačice. A na koncu i zapošljava majku četvero djece kao što je Kathi Radtke.

Žene su i tu rješenje

„Prijavila sam se kod 20 prijevoznika, dvanaest mi nije niti odgovorilo na aplikaciju za radno mjesto. Kod drugih osam sam bila na razgovoru, ali ovaj prijevoznik je bio jedini koji me je odmah htio zaposliti", kaže nam vozačica. I radno vrijeme od 35 sati tjedno je točno odmjereno za nju. Kathi Radtke je tako jedna od rijetkih ptica u ovom sektoru: jedva za 1,7% upravljača kamiona tu sjedi neka žena.

Mnoge žene plaši ovaj posao povezati sa obitelji. Kod međunarodnog prijevoza, gdje vozači ponekad tjednima ne dolaze kući, to doista izgleda nemoguće. A onda je tu i očit seksizam: „Tu se morate dokazati u području koje se smatra muškim poslom. To često nije lako i tu žene moraju imati veliko samopouzdanje", kaže nam Heidi Radler.

Bolje, ali još uvijek nije lako

„Kao vozačica kamiona moram izaći na kraj sa činjenicom da će mi netko dati glupu primjedbu", kaže uz osmjeh. Jedna mušterija joj je otvoreno rekao svoje mišljenje kako ženama nije mjesto za volanom teretnjaka. Jedan kolega joj je govorio o njenom radnom vremenu.

„Njemu sam rekla da zbog toga i moj bankovni račun izgleda drugačije, nakon toga je umuknuo", priča nam. Sad već pola godine sjedi za volanom njenog kamiona i „u međuvremenu me prihvaćaju i poštuju", kaže nam. Može li Njemačka doista ublažiti posljedice tog nedostatka vozača kamiona tako da zapošljava više žena? Kathi Radke je sigurna da može. Ali i prijevoznici moraju drugačije razmišljati: „Moraju stvoriti više prostora za obiteljski život i na primjer majke poslati na zadatak tek nakon 9 sati."