Rat u Ukrajini, potresi: zašto se umorimo od empatije

Lako je odustati od čitanja sljedećeg članka ili objave na društvenim mrežama o ratu i nasilju. Na kraju krajeva, stalno smo bombardirani slikama traumatičnih događaja. Fenomen, poznat kao zamor od empatije i dovodi do toga da izgubimo sposobnost suosjećaja, reagiranja i pomoći onima kojima je to potrebno.

„Osjetila sam to nakon invazije na Ukrajinu", kaže Jessica Roberts s Portuglaskog katoličkog sveučilišta u Lisabonu. „Kada sam prvi put čula za zločine bilo je užasno, ali kad sam onda čula za drugi grad, moja reakcija je bila manje ekstremna."

Eksperimenti

Brad Bushman, psiholog s Državnog sveučilišta Ohio u SAD, proveo je eksperimente koji ilustriraju kako nasilje u digitalnim medijskim formatima kao što su video-igrice i filmovi može smanjiti osjetljivost ljudi na patnju ili nasilje u stvarnom životu.

U jednoj studiji, 320 učenika je igralo nasilnu ili nenasilnu video-igricu 20 minuta. Nakon igranja, sudionici su dobili instrukcije da odgovore na upitnik, ali su za to vrijeme čuli kako je izbila tuča vani na hodniku. „U stvari, to je bila snimka tuče profesionalnih glumaca, a jedan naš asistent je ispred prostorije šutnuo kantu za smeće i počeo stenjati“, objašnjava Bushman za DW.

Zatim su izmjerili koliko je vremena bilo potrebno učenicima da pomognu čovjeku koji stenje. Onima koji su igrali nenasilnu igru, u prosjeku je trebalo 16 sekundi, a onima koji su igrali nasilnu igru 73 sekunde. Štoviše, kaže Bushman, oni koji su igrali nasilnu video-igru izjavili su da je tuča manje ozbiljna od onih koji su igrali nenasilnu.

„Posljedica gledanja nasilnih slika je ta da otupite i mislite da nasilje i nije nešto tako strašno. Posljedice u stvarnom svijetu su da je manje vjerojatno da ćete pomoći nekome tko je žrtva nasilja", kaže Bushman.

Zamor od suosećanja – oblik emocionalne zaštite

Prema njemu, osnovni psihološki mehanizam iza umora od suosećanja je desenzibilizacija. „To je neka vrsta filtriranja emocija ili pažnje koja nas štiti od toga da patnja postane previše stresna. Ako mjerite srčane i moždane reakcije na slike nasilja vidjet ćete da su one prigušene kod ljudi koji su upravo igrali nasilnu video igricu“, ukazuje Buschman.

Ali, kako dodaje, desenzibilizacija na nasilje može biti važna strategija prilagođavanja za ljude čiji rad uključuje čestu izloženost traumatskim događajima, kao što su vojnici, humanitarni radnici i liječnici.

Problem nastaje kada se ova desenzibilizacija otkrije u „običnoj“ populaciji. „Ta adaptacija je jedan od mehanizama koji zapravo pokreće daljnju agresiju i nasilje u društvu", kaže Buschman. Kao primjer on navodi istraživanje koje pokazuje kako sukob u Izraelu i Palestini dovodi do eskalacije nasilje kod djece.

Zamor od empatije s izbjeglicama

Yasmin Aldamen sa Sveučilišta Ibn Haldun u Istanbulu, istraživala je utjecaj koji na sirijske izbeglice u Turskoj i Jordanu imaju umor od suosjećanja i negativno predstavljanje u medijima. „Otkrili smo da negativno izvještavanje o izbjeglicama u medijima kod publike stvara mogućnost da izgube empatiju prema njima ili čak da počnu mrziti izbeglice", kaže Aldamen za DW.

Nažalost, to nije novo i iznenađujuće. Ali novo je to koliko brzo mediji i društvene mreže mogu izazvati zamor od suosjećanja, a zatim i govor mržnje i rasizam. To je nešto čega smo bili svjedoci kada su izbjeglica bježale od talibana kada su preuzeli vlast u Afganistanu, s krizom u Ukrajini i s izbjeglicama koje bježe od sukoba i klimatskih promjena u sjevernoj Africi.

„Postoje dokazi koji pokazuju da ljudi s vremenom daju manje novca za pomoć nakon katastrofe. To se već dešava s potresom u Turskoj i Siriji", kaže Roberts.

Zamor je privremen

No, susjećanje se može obnoviti tokom vremena. „Možemo koristiti društvene mreže za stvoranje empatije i suosjećanje među ljudima. U našem istraživanju, pogledali smo foto-blog Humans of New York, u kojem je fokus na pozitivnim pričama o životima ljudi, umjesto na njihovim traumama. To je pomoglo stvaranju velike empatije", kaže Roberts za DW.

Aldamen poziva medije i ljude na društvenim mrežama da promijene način na koji predstavljaju izbjeglice i drugu ugroženu populaciju: „Moja studija preporuča izvještavanje o sirijskoj izbjegličkoj krizi (i drugim krizama) iz više humanističke perspektive. Mediji moraju prikazati neke od pozitivnijih priča iz izbjegličke krize kako bi se osiguralo da se ljudi ne zamore od suosjećanja zbog izlaganja tragičnim pričama."

Aldaman takođe ukazuje na važnost da novinski članci uključuju pozive na akciju upućene pojedincima ili kreatorima politike kako bi čitatelji mogli pomoći onima kojima je pomoć potrebna, umjesto da promatraju krizu za koju imaju osjećaj da je nerješiva.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu