Pročitajte što potpisujete pod trgovinskim sporazumom!

Čini se da političari gotovo svih zemalja jedva čekaju latiti se svoje penkale kako bi s nekom zemljom potpisale sporazum o "gospodarskoj suradnji". U međuvremenu ima preko tri tisuće takvih, najčešće bilateralnih sporazuma.

Christian Bellak, profesor na ekonomskom fakultetu u Beču se prihvatio mukotrpnog posla da pažljivo pročita te sporazume. Naravno, nije baš uspio pročitati sve, ali je pregledao oko 1200 sporazuma i povrh toga još četrdesetak znanstvenih radova o međunarodnoj gospodarskoj suradnji.

To je svakako zadaća za koju je potrebna anđeoska strpljivost, jer i ti sporazumi uglavnom međusobno nalikuju kao jaje jajetu. Nakon početnih fraza i floskula, obično se jamči povlašteni pristup barem nekim proizvodima one druge države domaćem tržištu, a gotovo neizostavno dolazi i odredba kojom se štite ulaganja te zemlje u domaće gospodarstvo.

Ma koliko to nevino zvučalo, objašnjava profesor Bellak, upravo to može imati posljedica o kojima mnoge države uopće ne razmišljaju. S jedne strane, iskustvo je pokazalo tek minorni porast stranih ulaganja nakon što bi sporazum bio potpisan, ali je sve više slučajeva kad je neku zemlju takav potpis skupo koštao.

Dobra zarada, kroz vrijednosnice - ili kroz tužbu

Bečki profesor spremno navodi primjer: Grčka je 2010. već bila usred krize i njene državne obveznice su još jedva što vrijedile. Ipak, slovačka Poštava Banka je, usprkos svim upozorenjima, kupila lijep paket papira Grčke.

U ožujku 2012. se dogodilo što se činilo neizbježnim: "rez" grčkih dugova, odnosno Ateni je oprošten dio njenih davanja. Time je i prepolovljena vrijednost grčkih državnih obveznica i ta mjera je bila nužna kako bi Grčka dobila novi međunarodni paket pomoći.

I sad dolazi ono najbolje: slovačka Poštanska banka je zbog tog reza tužila grčku državu i sve se čini kako će tu još izvući i lijepu dobit. Jer, Grčka i Slovačka su svojedobno potpisale trgovinski sporazum koji sadrži i klauzulu o zaštiti ulaganja i za kojeg profesor Bellak misli kako Grčkoj zapravo donosi samo štete i nikakve koristi.

Mnogi, pa tako i grčki špekulanti znaju za taj "trik". Tako je jedan grčki dioničar Laiki banke sa Cipra tužio tu državu zato jer se banka u kojoj je imao dionice upustila u špekulacije pak opet sa grčkim državnim obveznicama - i izgubila golem novac. Na koncu je Laiki banka morala biti nacionalizirana, a grčki poduzetnik koji je i sam bio gorljivi zagovornik špekulacija s državnim obveznicama, traži od Cipra 800 milijuna eura odštete. Naravno, temeljem međudržavnog trgovinskog sporazuma Grčke i Cipra.

Pia Ebergard iz interesne skupine Organisation Corporate Europe Observatory je uvjerena kako takve međunarodne špekulacije i nastaju zato jer su špekulanti sigurni da će izvući dobit, ako ne na "legalan", a onda procesom tužbe. Ona strahuje da bi takve tužbe lako mogle postati "normalne" u svijetu međunarodnih financija upravo zbog te mase potpisanih trgovinskih sporazuma kojima se štite "ulaganja" iz drugih država. Na primjer, samo Grčka je potpisala 39 takvih ugovora.

Po "pravdu" u Washington

Profesor Bellak i kod tih tužbi upozorava na još jedan, golemi problem gdje je stranim "investitorima" mnogo bolje nego domaćim ulagačima. Naime, dok domaćim investitorima u sporu s njihovom državom jedino preostaje povlačiti se po sudovima te zemlje s veoma neizvjesnim ishodom, strani investitori imaju ICSID gdje je prilično izvjesno kako će odluka biti brza i nerijetko u njihovu korist.

ICSID, International Centre for Settlement of Investment Disputes (Međunarodni centar za nagodbu u sporovima oko investicija) sa sjedištem u Washingtonu jedva da ima ikakve veze s pravosuđem kakvo je nama poznato. Mnogo više je to tek birokratska organizacija koja "obrađuje slučajeve" i šalje ih na postupak nagodbe.

I u ICSID-u postoje suci koji odlučuju o spornim ulaganjima, ali to zapravo nisu nikakvi suci. Često su to stručnjaci i profesori međunarodnog prava, a još češće su to odvjetnici koji i rade u odvjetničkim uredima specijaliziranim za ulaganja u inozemstvo. Dakle istim tim uredima koji i dolaze pred ICSID po "pravorijek".

I onda dolazi vrhunac, upozorava Pia Eberhard: ti suci čak nisu niti plaćeni od neke neovisne institucije ili države, nego primaju postotak od iznosa koji je u sporu. Dakle, oni su i financijski zainteresirani da ima što više tužbi koje će, često što tek "promjene kaput", onda sami podići pred tim međunarodnim tijelom.

Eberhardt objašnjava kako je preko polovica od 15 "sudaca" ICSID-a ujedno i zainteresirana stranka u nekom od procesa pred tim istim tijelom. A i to se isplati: oko 80% troškova u tužbi otpada na odvjetničke troškove i tu nipošto nije rijetka odvjetnička tarifa od tisuću dolara - na sat!

"Siva zona" i "gumeni paragrafi"

S druge strane, Klaus Sachs se nipošto ne može složiti s optužbama ove aktivistice organizacije koja se bori protiv korupcije. Naime, Sachs je upravo ono što Pia Eberhardt kritizira: on je odvjetnik u jednom velikom odvjetničkom uredu iz Münchena koji se bavi i međunarodnim trgovinskim sporazumima, predaje na sveučilištu Ludwig Maximillian - i ujedno jedan od tri suca kojeg je Njemačka imenovala u ICSID.

On tvrdi kako bi svi ti suci u tom međunarodnom tijelu "prokockali svoj ugled" ako bi očito odlučivali pristrano i kako možda ima iznimaka, ali kako se postupak donekle "uigrao". Ukazuje na oko 280 već riješenih slučajeva pred ovim tijelom gdje se nipošto ne može reći kako su svi ispali protiv neke države. Štoviše, odbijene su i neke tužbe zvučnih i poznatih međunarodnih investitora.

Ali i on priznaje kako pred tim međunarodnim tijelom postoji "siva zona", ne na kraju zbog uobičajene fraze koja se u pravilu može naći u sporazumima o zaštiti stranih ulaganja. Naime riječ je o obavezi kako će se ta država odnositi "jednako i pošteno" prema stranim ulagačima. A to onda može značiti doista svašta.

Odličan primjer je poplava tužbi protiv Španjolske. Od oko 190 slučajeva koji se vode pred ICSID-om, lijep je broj onih protiv te zemlje koji su pokrenuti gotovo istovremeno. Naime, Španjolska je dugo vremena jamčila (visoku) cijenu otkupa električne energije proizvedene od sunca ili vjetra tako da se ta zemlja pretvorila u raj za poduzeća sektora solarne energije. Ali kad je izbila kriza 2008. Madrid je hitno morao štedjeti i jedino mu je preostalo ukinuti te potpore.

Je li to bilo "fer"? Ako možda i nije, bilo je nužno za spas proračuna Španjolske što nije spriječilo čak 22 međunarodna koncerna tužiti Španjolsku zbog toga što nisu iz te zemlje izvukli očekivanu dobit. Tu je riječ o golemom iznosu od oko 700 milijuna dolara. I to je problem ICSID-a: investitori sve češće tuže neku državu ne zato jer se prema njima nepošteno ponaša ili im oduzima imovinu, nego se "ovaj sistem transformirao u jedan sustav kojeg koriste koncerni čitavog svijeta kako bi napali provođenje neke politike koja im ne odgovara", smatra Pia Eberhard.

A trgovinski ugovori sa takvim mutnim formulacijama se pišu i potpisuju i dalje. Tako je i u prijedlogu trgovinskog sporazuma između EU i SAD na neko vrijeme nestala, ali se onda opet pojavila taj nesretna fraza o "jednakom i poštenom" odnosu prema stranim ulagačima. Utoliko su i naši sugovornici sigurni: ako se taj sporazum potpiše, tužbe pred ICSID-om će upravo pljuštati.