Prirodne katastrofe uvijek moguće

U međuvremenu su brojne kuće obnovljene i ljudi žive u uvjerenju da se takva katastrofa neće tako brzo ponoviti. Ali, znanstvenici upozoravaju da se uragan poput «Katrine» može u svako doba ponoviti. Tim više što će i iduće ljeto, prema prognozama, biti jako toplo, a to je jedan od čimbenika koji utječu na stvaranje uragana.

Drama koja se dogodila u New Orleansu još je u živom sjećanju. Sve brane su se raspale kada je uragan Katrina prohujao Meksičkim zaljevom – bilo je to krajem kolovoza 2005...
«Četiri petine grada su pod vodom. U nekim dijelovima New Orleansa voda se popela na četiri metra. Stanje je kritično jer ima premalo pumpi za vodu.» Bio je to jedan od mnogih dramatičnih opisa situacije u New Orleansu prvih dana nakon strašne oluje. I danas su još čitave gradske četvrti opustošene, a mnogi se pitaju ima li uopće smisla obnavljati južnjačku metropolu? Bi li se ovakva katastrofa mogla ponoviti? Ili savezne zemlje Louisiana i Texas mogu neko vrijeme odahnuti? Konačno, «stoljetna oluja» je upravo iza njih!

Katrina se može uskoro ponoviti

Ta pitanja su postavili i znanstvenici Državnog sveučilišta Floride u Tallahasseeu, među kojima je i profesor zemljopisa James Elsner: «U slučaju Katrine mnogi ljudi misle: ovakva oluja neće se skoro ponoviti! Kažu, isti grom ne udara dva puta u isto mjesto!»
No, Elsnerova radna grupa otkriva da je to krivi zaključak. Katrina ni blizu nije bila «stoljetna oluja». To je pokazala statistička analiza znanstvenika iz Floride. Oni upotrebljavaju posebni kompjutorski model za istraživanje ekstremnih pojava. U njega ubacuju podatke o uraganima zabilježenima na atlantskoj obali Amerike u posljednjih 100 godina: «Naše statistike pokazuju da uragani poput Katrine uopće nisu tako rijetki. Čisto statistički gledano, oni se ponavljaju u relativno kratkim vremenskim razdobljima. I to svakih 9 do 15 godina.» Do tog rezultata Elsner dolazi promatrajući čitavu atlantsku obalu SAD-a: od Texasa, u Meksičkom zaljevu, do Bostona. Tamo negdje na tom potezu mogla bi proći neka nova Katrina za 10 do 15 godina, barem statistički gledano. Vjerojatnost da će ona proći baš preko područja oko New Orleansa je, naravno, manja.

Svakih 20 godina po jedan veliki uragan

Veliki uragani na američkoj se obali Meksičkog zaljeva ponavljaju, u prosjeku, u intervalima od 20 godina. Ali to nisu «stoljetne oluje».
«Tu je još jedna stvar. Vidi se da su uragani u posebno toplim ljetima jači i češći nego u hladnim. Ako se uzme u obzir da se klima na našem planetu sve više zagrijava, onda se može zaključiti da će uragani poput Katrine biti sve češći i sve jači», upućuje Elsner.
To procjenjuju i engleski znanstvenici. Radna grupa sa sveučilišta u Dorkingu predstavila je novu simulaciju razvoja klime u 21. stoljeću s povišenom koncetracijom ispušnih plinova i s posebnom usredotočenošću na vjetrove i vremenske prilike u tropskom dijelu Atlantika. I ta studija pokazuje da će porast temperature mora vjerojatno dodatno pojačati uragane koji se kreću u smjeru SAD-a.

Nema sigurnih prognoza

No, kada će sljedeća jaka oluja prohujati američkom obalom, ne može se predvidjeti ni najboljim statistikama o ekstremnim vrijednostima. Moguće je i da će se to dogoditi već ove sezone. Jer, tropski Atlantik i dalje se nalazi u fazi povišene aktivnosti. Meteorolog Richard Pasch iz američkog Nacionalnog centra za uragan u Miamiju objašnjava: «Od 1995. uočavamo pojačanu olujnu aktivnost povezanu sa zatopljavanjem mora. Puno se doduše govori o promjeni klime, ali ima u tom sustavu, gledano na vremenskoj skali po desetljećima, i prirodnih oscilacija. Očekujemo da će ova trenutna faza aktivnosti na Atlantiku potrajati još najmanje 10 godina.»
Iako stručnjaci po tom pitanju nisu još potpuno složni, američka se obala mora u svakom slučaju pripremiti na nove velike oluje. Više prije nego kasnije među njima će biti i neke strašne poput Katrine.
Dobra je vijest da će se uragani u budućnosti moći bolje prognozirati: njihova jačina, smjer i količina padalina koju će donijeti. Za to je potrebno oluju uočiti pravovremeno, u ranim stadijima, već nad Atlantikom i promatrati je pomoću zrakoplova i satelita. Kako se to radi, uspješno je demonstrirala NASA u jednoj probnoj misiji prošle godine.