Pretjerana reakcija Francuske

Islamistički napadi na nevine ljude u Parizu bili su poražavajući u svakom smislu. Francuska je u petak (13.11.) preživjela najstrašnije napade od kraja Drugog svjetskog rata. Počinitelj se zna: teroristička milicija „Islamska država“ s Bliskog istoka i njezini pomagači u Francuskoj i drugim zapadnim zemljama.

Je li Francuska zaista u ratu, kako je to ocijenio predsjednik? Nakon trenutaka tuge i suzdržanosti, Francois Hollande je, kako bi pokazao svoju odlučnost, naložio bombardiranje ciljeva „Islamske države“ u Siriji.

Najveća moguća sila

Hollande doduše do sada nije tražio vojnu pomoć zemalja partnera NATO, ali francuski ministar odbrane Jean-Yves Le Drian (fotografija gore) se po prvi put u povijesti EU pozvao na član 42.7 sporazuma Europske unije i, zbog „oružanog napada na području Francuske“, od svih zemalja-članica, kako doslovno piše u zahtjevu, zatražio „svu pomoć i podršku, koliko je u njihovoj moći“. Ni španjolska vlada nakon atentata u Madridu 2004. kada je ubijeno gotovo 200 ljudi, a ni britanska nakon napada u Londonu 2005, nisu se odlučile na takav korak.

Član 42.7. Lisabonskog sporazuma na razini EU-a, odgovara članu 5 NATO, kojim se, u slučaju napada na neku članicu Saveza, sve države-članice obvezuju se da će joj priskočiti u pomoć. Potezanje člana 42.7. najviše je što Europska unija može učiniti. Ali to ne samo da je pretjerano, nego je i neprikladno i kontraproduktivno. Francuska na taj način radi upravo ono što „Islamska država“ i želi – sveobuhvatni sukob civilizacija. Islamisti sada mogu još lakše mlade iz osjetljivih skupina vrbovati za džihad.

Hladnokrvnost je istinska snaga

Pitanje je može li se „Islamska država“ u Siriji može vojno pobijediti, ali nije isključeno ni da može. Ali u svakom slučaju je sigurno da se „rat“ protiv militantnih islamista u liberalnoj i demokratskoj Europi ne može dobiti. Tome se može pridodati i da će ratna retorika samo pojačati tendencije da se u svakom muslimanu vidi potencijalni atentator.

Veliki problem za europske partnere je to što praktično ne mogu odbiti francusku molbu, jer to ne bi bilo solidarno. Tako su, kao što se i očekivalo, svi odgovorili potvrdno. Francuska vlada ih je na taj način pridobila za svoju sumnjivu politiku.

Istina je da se Francuska može podržati na različite načine i nije neophodno da ta podrška bude vojna, ali francuski ministar odbrane je već rekao kako misli na pomoć u vojnim akcijama u Siriji, Iraku i Africi. Zbog toga će pritisak na druge, suzdržane zemlje poput Njemačke, nastaviti rasti.

Razlog za takvu pretjeranu reakciju Hollandove vlade ne leži u strahu od islamizma, nego u strahu od desničarske stranke Nacionalni front uoči regionalnih izbora u Francuskoj. Neomiljeni predsjednik koji je važio za slabića, sada se predstavlja kao snažan državnik koji desničarima ne želi dati više od onog što sada imaju.

Ta računica je, međutim, pogrešna. Jedan jak predsjednik bi morao svom narodu reći: Francuska nikome neće dozvoliti da joj oduzme pravo na slobodu i pravo na vlastiti način života. Umjesto da govori o ratu, on bi morao zračiti stoičkim mirom. U stvari, mnogi Francuzi baš sada demonstriraju upravo to. Oni pokušavaju, usprkos strahu, i to zajedno s muslimanima, živjeti svakodnevnim životom, normalno koliko se može. To je prava poruka!