Pogrešne pouke nakon napada u Parizu

Tek su dva tjedna prošla otkako su čelnici više od 40 zemalja u Parizu stajali zajedno u znak suosjećanja, solidarnosti i podrške slobodi medija. Za kancelarku Angelu Merkel napad na tjednik Charlie Hebdo bio je i napad na slobodu mišljenja i tiska. Nakratko se činilo da su mnogi bili inspirirani riječima Jensa Stoltenberga: "Više demokracije, više otvorenosti, više ljudskosti." Nekadašnji norveški premijer izgovorio je to 2011. godine, nakon napada koje je izveo Anders Behring Breivik. U međuvremenu je postalo jasno: nakon strašnih događaja u Francuskoj, reakcija je bila potpuno drugačija.

Premijer Velike Britanije Davod Cameron bio je prvi koji se javio za riječ. Osvrnuvši se na šifrirane poruke koje se prenose putem e-mailova, postavio je retoričko pitanje: "Želimo li u našim zemljama doista dozvoliti komunikaciju koju u ekstremnim slučajevima nismo u stanju pročitati?" Ono što su neki promatrači u prvi mah okarakterizirali kao "mahanje sabljom" u svrhu predizborne kampanje, postalo je u međuvremenu "zborno pjevanje" europskih čelnika.

Država želi čitati poruke

Samo prije nekoliko dana njemački ministar unutarnjih poslova Thomas de Maiziere također je tražio da organi sigurnosti moraju biti u stanju pratiti i šifriranu komunikaciju. Sada je postalo poznato da isto traži i opunomoćenik EU za borbu protiv terorizma Gilles de Kerchove. On zahtijeva da vlasti moraju biti u stanju dešifrirati podatke koji se prenose putem interneta, preko mobitela, kompjutera i tableta. Njegova ideja glasi: sveobuhvatna suradnja europskih vlasti s međunarodnim telekomunikacijskim i internetskim kompanijama. Postoji bojazan da će upravo tu retoriku slijediti i ministri pravosuđa i unutarnjih poslova koji se sljedećeg tjedna sastaju u Rigi.

Međutim, ova rasprava nas vodi u sasvim pogrešnom smjeru. Naime, protiv napada na slobodu ne može se braniti uskraćivanjem sloboda. Ne smije se zanemariti da najveći dio građana iz opravdanih razloga želi šifriranu komunikaciju: obavještajne službe zapadnih država su godinama i bez povoda snimale cjelokupan promet e-mailova i razgovora koji su se odvijali u mrežama. Povjerenje u vjerodostojnost organa sigurnosti je tako u potpunosti izgubljeno. Umjesto da se sada pokaže senzibilnost za tu temu i da se vrati povjerenje, upućena je poruka: onaj tko nešto šifrira, taj nešto i krije!

Integracija umjesto nadzora

Ovakve ideje, ipak, nailaze i na kritike. One stižu iz politike, privrede i od raznih aktivista. Ostaje da se nadamo da će ministri pravosuđa i unutarnjih poslova u Rigi primiti na znanje te kritike te da će se prisjetiti riječi Jensa Stoltenberga. Neprihvatljivo je da demokratske države generalno sumnjaju u sve svoje građane i tako stvaraju osjećaj nesigurnosti.

Zbog čega dolazi do radikalizacije među mladima? Kako pospješiti integraciju? To su neka od pitanja o kojima treba raspravljati u svrhu jačanja naše slobodne i demokratske kulture. To će, na duže staze, vjerojatno donijeti veću korist od zahtjeva za većim nadzorom.