Ovakvo ili onakvo utočište u Hrvatskoj
19. travnja 2022„Divno sam primljena u Hrvatskoj. Posvuda nailazim na ljubazne reakcije, susretljivost i angažiranost, ali naročito se to pokazalo kad sam obaviještena da jedna žena u Zagrebu nudi smještaj za nekog iz Ukrajine. Dotad sam bila u motelu van grada, gdje nas je smjestio Crveni križ. Upoznale smo se i sad živim kod nje“, govori nam Ana, studentica iz Dnipra, rodom iz Kropivnickog, dok pijemo čaj na terasi jednog novozagrebačkog kafića.
Žena koja sjedi uz nju, smješka se. „Ja sam ta“, kaže, a onda se obje smiju uglas. Zove se Anita i odmah naglašava da su se ona i Ana „kliknule“ otprve, ali da joj je u međuvremenu postala i majka i sestra i prijateljica, po potrebi. „Njezina majka je mlađa od mene dvije godine", pojašnjava.
„Jȁk mama, jȁk sestra“, dodaje Ana na ukrajinskom, opet se smijući. Prijevod nam ne treba, a uglavnom ni njoj za hrvatski. Još nekoliko dana prije početka ruskog napada, kovala je planove za budućnost. Tad je zaokupljala specijalizacija iz ginekologije s kojom je upravo bila započela, nakon završenog studija medicine. Zatim se sve preokrenulo. U dogovoru s roditeljima napustila je Ukrajinu i zatekla se u Hrvatskoj.
„Frapirala me hrvatska administracija"
Ana je uz Anitinu pomoć započela s novim životom, a opet s liječničkom specijalizacijom kao glavnim ciljem. No to podrazumijeva složenu proceduru, pa su napravile raspored obaveza za svaki dan. Posvuda su nailazile na izuzetnu pristupačnost. Fotograf nije želio naplatiti fotografije za dokumente, bankovna službenica dala je Ani svoj broj i ime, a jedna djevojka koja radi kao službenica u Zavodu za zapošljavanje, nakon susreta na šalteru postala joj je prijateljica.
Trebalo je u međuvremenu pronaći i neki privremeni posao za Anu. Policija, porezna uprava, Zavod za zapošljavanje, nostrifikacija diplome, potvrda o nekažnjavanju, itd. Sve je išlo glatko, jedino je nostrifikacija s nastavkom studija zahtjevna zbog tražene razine poznavanja hrvatskog jezika.
Hrvatska država je Ani isplatila 2000 kuna jednokratne pomoći, nakon preseljenja k Aniti. Onima koji sami unajme stan, pokriva trošak do 3600 kuna mjesečno. U par navrata uzimala je i pomoć, na koju ima redovno pravo, u hrani i kozmetičkim potrepštinama. No posla baš i nema na izbor, kao ni domaćima.
„Anita mi je preko svojih znanaca pronašla jednu obitelj koja je tražila bejbisitericu, a sad i ovaj posao s kojim upravo trebam započeti“, nastavlja mlada Ukrajinka. Nakon uskršnjih praznika počet će s radom u jednom farmaceutskom poduzeću.
„Mic po mic i uspjele smo“, ubacuje se Anita, „a moram reći da me frapirala naša administracija. Nikad nije bila tako efikasna. Inače zazirem od nje, uzmem slobodan dan kad nešto obavljam. Ovo sve nismo ni osjetile. Uostalom, ljudi iz Ukrajine sad ovdje imaju praktično sva prava kao i mi domaći. Zdravstveno, rad, učenje jezika, gradski prijevoz. I više ne kontroliram Anu onoliko kad ode van, kao na početku. Tad sam je stalno zvala i pitala gdje je.“
„Jȁk mama“, smijulji se Ana.
Posve drugačija „brzina“
Svega večer ranije sličan razgovor vodili smo s jednom azilantkinjom iz Turske. S njom su nas povezali u Centru za mirovne studije u Zagrebu, ali je zamolila da joj ne navodimo ime. Naime, azil je dobila zbog političke ugroženosti u njezinoj domovini, a dio obitelji joj je još tamo. Također studentica, bila je pred magisterijem iz psihologije i već je na fakultetu u Istanbulu radila kao asistentkinja-istraživačica. Odnedavno radi u jednoj IT-firmi u Zagrebu.
„Protiv režima se tamo ne smije reći ništa“, svjedoči ona, „i puno je ljudi u zatvoru. Neki me ovdje pitaju jesam li došla zbog ekonomskih razloga. Ne, imala sam odličnu poziciju u profesionalnom smislu i materijalno sam dobro živjela. Ali nije bilo slobode ni sigurnosti. Stalni pritisak, nagovještaji sukoba s režimom. Erdoğanov režim takve poput mene naziva teroristima. Detalje ću preskočiti, ali bili su dovoljno uvjerljivi da dobijem azil.“
Na taj status čekala je punih godinu dana. Što se tiče procedure u Hrvatskoj, sretna je zbog pozitivnog ishoda, ali trajanje svega toga smatra užasno dugim: „Proces ide jako sporo. I nema podrške službi za učenje jezika i slično. Nigdje nema volje da se sistem mijenja i prilagođava.“ Komunicirala je u međuvremenu s mnogo NGO-ova, javnih institucija, tijela vlasti, itd.
Izbjeglica ili prognanik?
„Jezik je najbolji primjer. Ponekad imate podršku, poneki kurs, ali nema sistematičnog pristupa. Određena razina znanja je propisana za dobivanje posla u struci ili studiranje, kao što bih ja željela nastaviti svoje. Polaganje tih razina plaćamo sami i to dok još nemamo posao, jasno. Svaki turnus po 700 eura“, kazuje ona.
Mišljenja je da bi lako bilo sve to primjereno organizirati, ali nitko ne pokušava. Hrvatska je pritom tranzitna zemlja, ali svejedno poneko želi ostati tu. Ipak, azilanti se u RH broje stotinama, nipošto tisućama. Ogromna većina pretendenata ne dobije ni zakonski garantiranu priliku da uopće zatraži azil.
Za usporedbu, iz Ukrajine je za manje od dva mjeseca primljeno gotovo 15 tisuća unesrećenih ljudi, sa svim pravima, bez odbijenih. I već je preko 500 ukrajinske djece uključeno u hrvatski obrazovni sustav, a ostalih jedva oko 50 kroz sve protekle godine. Pritom valja uočiti i znakovito kombiniranje sa statusima pripadnika raznih naroda koji traže pribježište u Hrvatskoj.
Distinkcija između termina „izbjeglica“ i „prognanik“ uspostavljena je još 90-ih godina prošlog stoljeća. Sredinom prošlog desetljeća, dolazi do svođenja na „izbjeglica“ i „migrant“. Ukrajinci se danas nazivaju „raseljene osobe“, nipošto „azilanti“. Iza svega stoje nerijetko drastične razlike u pravima i tretmanu, mada je riječ o najčešće jednako ugroženim ljudima.
Sve se mjeri u mjesecima
Naša sugovornica iz Turske drži da bi se za razmjerno maleni broj svih tih ljudi koji žele ostati u Hrvatskoj, trebala osigurati potpora za bolje adaptiranje: „Rastezanje procedura ovdje je baš jako izraženo. Prevođenje dokumenata u Ministarstvu obrazovanja trajalo je godinu dana. Moj suprug je nostrificirao diplomu, prijavio se liječničkoj komori za registraciju, ali sad već tri mjeseca čeka da mu se prevedu nekakva dva dodatna dokumenta. I nije baš da mnogo liječnika traži azil u Hrvatskoj, on je bio jedini takav."
Dometnula je da se na primjeru izbjeglica iz Ukrajine vidi kako je moguće puno jednostavnije pomoći ljudima, ako se želi. „Njima se sad omogućuje sve. Znam da prolaze kroz strašnu tragediju i da im treba pomoć i molim se da budu dobro“, naglašava ona, zatim izgovara i jedno potiho „inšalah". Akobogda, reklo bi se u Hrvatskoj.
„Zato ne kažem da bi trebalo oduzeti njima i dati nama ostalima, nego da bi se trebalo pomoći svima po uzoru na taj primjer. Nije lako nikome tko odluči ostaviti sav prethodni život za sobom i početi od nule“, zaključuje ova studentica psihologije.
Gdje je razlika u nevolji?
Nije se tih riječi i te usporedbe bilo teško sjetiti pri razgovoru s Anom i Anitom. Potonja je gospođa i sama došla na taj aspekt ove ukupne problematike, možda zato što je osobno bila prinuđena izbjeći iz Knina početkom već spomenute posljednje decenije prošlog stoljeća.
„Ne slažem se s razlikama“, ističe Anita, „koje se prave između ljudi u nevolji koji bježe u Hrvatsku. Iritira me to što su jedni izbjeglice, a drugi migranti. Naši ljudi pokazali su empatičnost 2015. na početku najvećeg izbjegličkog vala iz Azije, ali Europska unija se potom zatvorila. Danas ljude iz Ukrajine prihvaćamo bez rezerve, kao što i treba.“
Država je ta koja diktira odnose, dakle i Bruxelles nad njom. U međuvremenu su hrvatski građani čak zastrašivani zakonskim kaznama u slučaju ispomaganja „migranata“ s istoka. Umjesto da se na sve istinski ugrožene gleda podjednako, ali valjda ćemo i do toga jednom doći. Jȁk sestri, jȁk brati, inšalah.