Odakle "Boeingu" rekordna dobit?

Naime, američki koncern "Boeing" posluje upravo sjajno: zadnjeg kvartala prošle godine je udvostručio svoju dobit na 989 milijuna dolara a i promet je narastao za dobru četvrtinu, na 17 i pol milijardi dolara i time je iznenadio čak i znalce. Naravno da su se neki mogli pitati, pa odakle sada rekordna dobit kada se vodi paklena bitka - ne na kraju i cijenama - sa europskim konkurentom? Odgovor je i više nego jednostavan: naravno da nije riječ o civilnom sektoru gdje se otvaraju flaše šampanjca - nego vojnom! Irak, borba protiv terora - vojna industrija srlja iz jednog rekorda u drugi.

Tako je protekog tjedna i američki koncern Lockheed Martin objavio porast dobiti za 28% na 729 milijuna dolara a slavilo se i u još jednom američkom vojnom liferantu, u Northropu: tamo je dobit skočila za 37% na 453 milijuna. Boeing glavni dio svoje dobre bilance može zahvaliti svom vojnom sektoru čija je dobit skočila za još 10% i samo od tamo je proteklog kvartala ostvarena dobit od jedne milijarde dolara.

Jer američko ministarstvo obrane treba oružja i opreme - bolje rekavši, ima dovoljno novca da si ga može priuštiti. Prošle godine je američki vojni budžet narastao na 420 milijardi dolara, što je porast od preko 40% u posljednjih pet godina.

To su shvatili i ulagači: uzmimo samo proizvođača američkog borbenog zrakoplova F-16, koncern Lockheed Martin: vrijednost njegovih dionica je u protekle tri godine porasla za 140%, dionice General Dynamicsa - također koncerna sa snažnim vojnim sektorom - skočile su za čitavih 200% a ne kukaju niti u Rayteonu: njihove dionice su narasle za 120%. Usporedbe radi: dionice "normalnih" tvrtki izlistanih u indeksu Dow Jones su u istom razdoblju narasle za 70%.

Naravno da zato u vojnoj industriji i kod njihovih ulagača ima mnogo obožavatelja "rata protiv zla" američkog predsjednika Busha. Kada su prošle jeseni njegovi Republikanci izgubili većinu u kongresu, preko noći su pale i vrijednosti dionica američkih proizvođača oružja i vojne opreme. Ali ubrzo su i ulagači shvatili kako su reagirali brzopleto: mnogi ugovori sa vladom sklopljeni su na mnogo godina a i demokrati su zagovarali da iz Iraka treba povući američke vojnike. Ne i da američke vojnike i njihove saveznike ne treba dalje naoružavati još novijim i još blještavijim oružjem. Zato i oprezni analitičari ne misle kako se u sektoru vojne industrije treba očekivati stopa manja od 10% godišnje.

Strancima ostaju mrvice

Uvijek iznova spominjemo američku vojsku i američke koncerne: činjenica jest da i druge zemlje troše golem dio svog bruto-nacionalnog dohotka na vojsku - spomenimo samo Tursku koja odvaja 3,2%, Grčku sa 3,1% pa čak i Francuska odvaja 2,5% svog BNP-a na obranu. Ali budimo realni: BNP najveće industrijske nacije na planeti je druga kategorija nego kada jedna Sjeverna Koreja odvaja i mnogo više od 3,8% koliko troši Washington. Sa druge strane, naravno da od toga imaju najviše koristi upravo američki koncerni: zbog stare doktrine Pentagona većina njegovog obrambenog potencijala mora ostati u američkim poduzećima. Samo 2% američkog vojnog budžeta odlazi u inozemstvo a i to većinom u džepove najtjesnijeg saveznika, u Veliku Britaniju. Obratno, direktor britanskog koncerna BAE Systems Mike Turner razmišlja preseliti sjedište tvrtke iz Velike Britanije u Sjedinjene Države kako bi došao do još više narudžbi.

Ipak, to možda neće biti potrebno jer strani proizvođači vojne opreme ipak sve više prodiru na američko tržište: francuska Thales-grupa je u protekle četri godine povećala prodaju Amerikancima za 25% jer su i u američkom ministarstvu obrane shvatili kako samo zdrava konkurencija može barem donekle smanjiti gigantske izdatke. Zato će sljedećih godina i Boeingov europski konkurent, koncern EADS američkoj vojsci isporučiti više od 320 transportnih helikoptera: volumen posla je 2 milijarde dolara.

U ovoj jagmi za poslom i profitom sa oružjem ne spavaju niti takozvani "skakavci kapitalizma", Hedge fondovi: jedan od njih - fond Cerberus preko svoje filijale "IAP Worldwide Services" - je uvjeren kako se može pobrinuti za jelo svih američkih vojnika u Iraku. Nije objavljeno, što će im ponuditi na jelovniku ali su najavili kako se mogu pobrinuti i za smještaj vojnika u Iraku baš kao i za svu logistiku. Osobito pikantno jest da je na čelu tog hedge fonda nitko manje nego bivši američki ministar financija John Snow koji je naslutio poslovnu mogućnost nakon što je posao opskrbe izgubio koncern Haliburton. Ne bez praska u javnosti jer na čelu Haliburtona je dugo godina bio trenutni američki podpredsjednik, Dick Cheney a u tom poslu opskrbe vojnika u Afganistanu i Iraku je na stotine milijuna dolara otišlo u nepoznatom smjeru.

I na kraju pitanje, što će biti kada rat u Iraku završi - na ovaj ili onaj način? Niklas Schörning stručnjak mirovnog instituta pokrajne Hessen, ne misli kako će se tu išta promijeniti. Po njegovom mišljenju, u američkoj javnosti je previše raširen općeniti osjećaj nesigurnosti a da bi se postavilo pitanje vojnih izdataka. A osim toga, misli njemački stručnjak, kod američkih izdataka se ionako ne radi o nekom konkretnom sukobu - nego ništa manje od očuvanja njegovog hegemonijalnog položaja u svijetu.