Od tajnog agenta do šefa države

U aktualnom sazivu parlamenta u Sofiji, izabranom prije dvije godine, dvadesetak zastupnika iz svih stranaka su bivši obavještajci. Imena svih parlamentaraca koji su nekoć radili za tajne službe nadležno je povjerenstvo sada objavilo na internetu. Provjeru njihove prošlosti omogućio je takozvani Lustracijski zakon, prihvaćen lani u prosincu uoči pristupa Bugarske Europskoj uniji, ali on ne predviđa nikakve posljedice za dotične osobe. Lustracijske prakse i javne rasprave o špijunskoj prošlosti političara nisu pošteđene ni druge zemlje ranijeg Istočnog bloka.

Slobodni pristup dosjeima, što su ih obavještajne službe nekadašnjih komunističkih država vodile o osobama javnog života, može imati najmanje dvojaki učinak. Prvo: Javnost će biti informirana o prošlosti dotičnih osoba. I drugo: Te će osobe na temelju takozvanoga Lustracijskog zakona biti proglašene nepodobnima za određene službene dužnosti i položaje. Zastupnik u bugarskom parlamentu Metod Andrejev, koji je krajem 90-ih godina prošlog stoljeća u Sofiji vodio Državni ured za čuvanje i obradu dosjea tajnih službi, sažeto nam je opisao situaciju u nekim zemljama srednje i istočne Europe.

Tobožnja zabrinutost za nacionalne interese

«Opće je poznato da su u Njemačkoj poduzete opsežne lustracijske mjere. I u Češkoj su usvojeni zakoni koji bivše djelatnike tajnih službi priječe u obnašanju visokih državnih dužnosti. U Poljskoj se tijekom mandata braće Kaczynskih cijeloj stvari prišlo vrlo ozbiljno. Tamo se lustracija odnedavno provodi najviše s obzirom na povezanost poljske tajne službe sa sovjetskim KGB-om. U Rumunjskoj se dosjeima tajnih službi bavi posebno povjerenstvo pa je javnost uglavnom pošteđena skandaloznih otkrića. Samo u Bugarskoj još uvijek nema zakonskih posljedica za bivše djelatnike komunističkih obavještajnih službi.»

U Mađarskoj baš kao i u baltičkim državama su nakon sloma komunizma doneseni lustracijski zakoni. Neovisno o strogoći i opsegu odgovarajućeg zakona posvuda se u zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka nameću ista pitanja: Koji krug osoba smije i mora biti podvrgnut lustraciji? I s kakvim posljedicama? Jedna od spornih točaka je i razlikovanje između djelatnika unutarnje tajne službe (dakle, režimske policije komunističkih vlasti) i vanjskih obavještajnih službi (znači, špijunaže). Slobodni pristup dosjeima vanjske špijunaže iz vremena prije sloma komunizma negativno bi se mogao odraziti na nacionalne interese, tvrde danas neki bugarski dužnosnici.

I nemoralno, i glupo, i opasno po diplomaciju

U Sofiji su proteklih mjeseci objavljena imena brojnih diplomata koji su surađivali upravo s komunističkim obavještajnim službama. Metod Andrejev je uvjeren da su te osobe nepodobne za diplomatsku službu: «One ugrožavaju dobre kontakte s novim partnerima. Takvi ljudi stvaraju ozračje nepovjerenja, a Bugarska bi kao članica EU-a i NATO-a zapravo trebala preuzeti sustav vrijednosti novih partnera. Nije samo nemoralno nego i jednostavno glupo u diplomatsku službu na Zapad danas poslati upravo one ljude koji su se borili protiv imperijalizma. No, to nije sve. Postavlja se još i pitanje možebitne suradnje tih ljudi s bivšim sovjetskim tajnim službama.»

To je pitanje i u Bruxellesu u povodu proširenja NATO-a i EU-a na istok izazivalo golemu zabrinutost. Opasnost od dozvole pristupa osjetljivim područjima Europske unije i Sjevernoatlantskoga vojnog saveza bivšim dvostrukim agentima, koji još uvijek surađuju s Moskvom ili su na bilo koji način podložni ucjeni, nikako ne smije biti podcijenjena. Što se unutarnje politike bivših komunističkih zemalja tiče, u svezi s obavještajnim dosjeima političara nameće se i jedno dodatno pitanje koje nema veze sa zakonodavstvom: Je li prihvatljivo da državom vladaju osobe koje su kao špijuni kršile zakone u drugim zemljama ili koje su se nemoralno ponašale kao suradnice nacionalnih tajnih službi.

Zahtjev za izgonom bivših špijuna iz javnog života

Jer, takve osobe ozbiljno dovode u pitanje koncept pravne države baš kao i uvjerenje da političari ne smiju prijeći određene etičke granice. Najbolji primjer tome je bugarski predsjednik Georgij Parvanov, koji je radio za vanjsku obavještajnu službu svoje zemlje, smatra Metod Andrejev: «On je jedini predsjednik države u Europi i među novim zemljama članicama EU-a koji je surađivao s komunističkim tajnim službama. Da je ikada imao savjesti i morala, odavno bi bio dao ostavku.»

U demokratskim državama, doduše, nije neobično da su visoki političari u prošlosti imali veze s tajnim službama. Tako je bivši američki predsjednik George Bush stariji bio šef CIA-e, a nekadašnji njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel predsjednik savezne obavještajne službe BND-a. Građani europskih zemalja s još mladom demokracijom su, međutim, većinskog uvjerenja kako je suradnja sa samovoljno operirajućim službama pod okriljem KGB-a u Istočnom bloku imala posve drugačiju dimenziju. I da oni koji su se svojedobno bili odlučili za takvu suradnju danas u javnome životu više nemaju što tražiti.