Od poduzetnice do državnog neprijatelja

O njihovom položaju, načinu života kao i „Majci svih Uigura“, Rebiyi Kadeer, je na Zapadu do sada malo tko nešto znao.

Majka devetero djece

Rebiya Kadeer je rođena u kineskoj provinciji Xinjang, u brdima Altai, gdje je i odrasla u siromašnoj obitelji tijesno vezanoj za tradiciju naroda iz kojeg potječe. Nakon razvoda od svog prvog supruga, s kojim ima devetero djece, Rebiya Kadeer, prvo je otvorila svoju vlastitu praonicu rublja. Nekoliko godina kasnije, slijedi otvaranje trgovina, nakon čega, ona ubrzo postaje jednom od najbogatijih žena Kine. S obzirom na uspjeh i sve veću popularnost prvenstveno kod muslimanske manjine Uigura, 1992. godine, pozvao ju je i Narodni kongres Kine da mu se priključi i postane jednom od zastupnica.

Međutim, kako ni ovdje ne taji svoje mišljenje, već naprotiv jasno i glasno kritizira kinesku vladu zbog nepoštivanja ljudskih prava kod Uigura, Rebiya Kadeer od uzorne zastupnice postaje državni neprijatelj broj jedan.1999. godine je uhapšena, zbog navodne izdaje, a iz zatvora izlazi tek 6 godina kasnije i to isključivo zbog velikog zalaganja ondašnje američke ministrice vanjskih poslova Condoleezze Rice.

Uigurska Dalai Lama

Kadeer od tada živi u Sjedinjenin američkim državama, gdje redovito drži predavanja na temu kulturnog i političkog položaja njezinog naroda u Kini. Kao predsjednica organizacije „Svjetski kongres Uigura“ koji okuplja pripadnike ove etničke skupine u cijelome svijetu, Kadeer se i dalje bori za prava svog naroda –a kako Kinezima prvenstveno predbacuje takozvani „kulturni genocid“ mnogi je uspoređuju s Dalai Lamom.Tako i službeni Peking, krivnju za najnovije prosvjede u pokrajini Xinjang, kineska televizija, jasno prebacuje na Rebiyu Kadeer. Sama Kadeer odbacuje ove optužbe i naglašava kako je u borbi za prava Uigura nikada nije bila za korištenje nasilja.

O hodžama odlučuje Peking

No, bez obzira na žrtve, ranjene i uhićene, ovi najnoviji prosvjedi i reakcija Pekinga na njih, Uigurima je već sada donijela veliku pozornost. Jer kako kaže, Alexander Freund, novinar i dobar poznavaoc Kine i njezinih manjina – „ svjetska javnost do sada gotovo ništa nije znala o položaju i nezadovoljstvu ovog naroda – koje je opravdano i to iz nekoliko razloga“. Naime, kako kaže Freund, "veliki gospodarski napredak koji se osjeća na jugu i jugoistoku Kine, na sjeverozapad zemlje još nije stigao. Ovdje prednost isto tako uvijek imaju Han Kinezi. Religijske slobode su isto tako ograničene; na primjer kada se radi o tome da se zaposli neki novi hodža, tada o tome odlučuje i Peking. Prisutnost Han Kineza se osjeća posvuda, bez obzira ako ste na primjer u nekoj muslimanskoj, Uigurskoj četvrti, tada će te tamo obavezno zateći barem jednog Han Kineza koji na sred ceste kolje svinje. To nije namjerno, ne može se reći da se radi o provokaciji nego prije o nepažnji. Oni su se tamo naselili, proširili, i Uiguri se osjećaju ugroženi. Ne smiju govoriti svoj jezik, u dječjim se vrtićima na primjer, uči isključivo kineski."

Manjine kao u zoološkom vrtu

No,ovako kao Uiguri koji su do 1949. godine kao i Tibetanci, živjeli u svojoj vlastitoj Ovdje prednost isto tako uvijek imaju Han Kinezi. državi, sve dok ih Kinezi nisu anektirali, osjećaju se i mnoge druge manjine u Kini.

Veliki ako ne i najveci broj manjskih skupina, kojih u Kini ima sveukupno 55, živi na jugu zemlje, u pokrajini Yunan, gdje posljednjih godina postaju sve veći magnet za turiste iz čitavog svijeta. Oni tamo, za relativno mali novac, mogu posjetiti neko od takozvanih etničkih sela i zaviriti u njihovu svakodnevnicu i način života. Što o tome zapravo misle sami stanovnici ovih sela – da dok kuhaju ili peru rublje ispred kuće da ih turisti dolaze kao u zoološkom vrtu jednostavno razgledavati – može se samo pretpostaviti. Oni sami, će se o tome teško javno i iskreno izjasniti.

Autor: Željka Telišman / Sabine Müller

Odg. ured: Srećko Matić