Ratni triler Milivoja Boroše

Iako po njoj nikada nije snimljen film, ratna priča Milivoja Boroše to zaslužuje. Ovaj vitalni devedesetpetogišnjak je među suborcima poznat kao "onaj koji je avionom Luftwaffea prebjegao Rusima da bi potom oborio svjetski rekord u skakanju padobranom."

Naime, Boroša je svoj put započeo kao mehaničar u hidroavijaciji Kraljevine Jugoslavije u Divuljama, a Drugi svjetski rat je dočekao u Boki Kotorskoj. U razgovoru za Deutsche Welle prisjeća se desetodnevnog rata nakon kojeg je Kraljevina kapitulirala, a njegov ga je zapovjednik pozvao na predaju talijanskim okupatorima. "Bilo mi je jako teško. Spremao sam se za rat i odjednom sam se trebao predati. Nisam ništa drugo mogao nego uništiti instrumente na hidroavionu koji sam servisirao. To je bio moj jedini doprinos tom ratu u Jugoslaviji", kaže Boroša. No, to ne znači da je time završila i njegova ratna priča.

Iz domobrana u Luftwaffe

Nakon predaje Talijanima podoficir Boroša se vratio u rodni Zagreb. U njemu je već trajala mobilizacija za ustaše i domobrane, a i njega je kod kuće dočekao poziv: "Otac mi je rekao da ću, ako se ne javim, biti proglašen dezerterom pa sam se priključio domobranima i avijaciji Nezavisne države Hrvatske. Bilo je puno prisilnih regrutacija. Sve što su mogli, mobilizirali su." U Zagrebu je, dodaje, vladalo oduševljenje ustašama i proglašenjem samostalne države. "Dočekivali su ih s cvijećem. Naravno, bio je to dio građana, jer svugdje ste imali 'za i protiv'. Kada su došli partizani, i njih su dočekali s cvijećem. Ljudi su kao ovce", priča kroz smijeh. Dodaje, odmah mu je bilo jasno da se mora što prije izvući pa je isprva mislio, jednoga dana kada se domogne zrakoplova, pobjeći će saveznicima na Bliski istok.

Ipak, nakon što je Hitler 22. lipnja 1941. godine pokrenuo invaziju na Sovjetski Savez, Boroša je poslan u Njemačku gdje je školovan za izviđača, da bi potom bio upućen na istočni front na aerodrom Levkovo, 160 kilometara zapadno od Moskve. Tu je tada bila baza Hrvatske bombarderske legije. Komandant je bio Hrvat Boris Kelo, a njemački oficiri su upravljali operacijama.

Iako je mislio kako će se predati Rusima, zadaci koje je dobivao bili su na liniji fronte pa skakanje s padobranom nije bilo moguće jer bi obje strane zapucale na njega. Kaže, na zadacima je bacao bombe izvan cilja, a izbacivao ih je i s osiguračima pa nisu mogle eksplodirati. 26. siječnja 1942. godine je pak bombardirao kolonu njemačkih vojnika. Sve je prikazano greškom, no Boroša je izbačen iz Legije i prebačen je u neborbeni bataljon u Zagrebu.

Partizanska ćelija u Nurnbergu

"U Zagrebu sam čekao poziv na sud kada sam čuo da Legiji nedostaje ljudi. Svi su izbjegavali otići na front, pogotovo piloti koji su imali obitelj. Zatražio sam da me ponovno prime. Zapovjedniku Zračnih snaga NDH generalu Vladimiru Krenu je bilo drago da ima dragovoljaca pa sam opet završio kod Nürnberga gdje smo se uvježbavali mjesec dana." Tamo je upoznao braću Okševski; pilota i mehaničara ruskog porijekla, ali i Srbina majora Bogdana Vujičića koji je radio za Narodno oslobodilački pokret. Vujičić je Okševske i Borošu stavio u jednu posadu pridodavši im hrvatskog radiotelegrafista iz Hrvatske Marka Zeljaka. Njemu, kaže Boroša, nisu rekli da planiraju bijeg jer je bio ustaški orijentiran.

Posada je na koncu završila u Königsbergu odakle je s 10 drugih posada 26. lipnja 1942. godine poletjela prema aerodromu ispod Lenjingrada. Zeljaku su onesposobili pištolj, a presjekli su i žice radio stanice kako Nijemcima ne bi mogao javiti što se događa. Umjesto da su sletili na zadanom odredištu, skrenuli su i sletjeli u selo Tarasovo. "Nas trojica smo bili sretni, ali Zeljak nije. S Olegom sam otišao do policijske postaje." I tu je počelo saslušanje tijekom kojeg su bili i osumnjičeni da su bombardirali ruske položaje.

Sumnjali su da je špijun

Osobno ih je u Lubjanki saslušao Lavrentij Beria, a Boroša je u samici proveo 14 dana. "U Lubjanki smo ostali 8 mjeseci. Uvjeti su bili korektni, ali hrana je bila loša. Spojili su nas svu četvoricu što je izazvalo nervozu. Poslije su nas prebacili u Butirski zatvor, tvrđavu u kojoj se robijalo. Ostali smo mjesec dana u surovim uvjetima, u negrijanim prostorima, na željeznom krevetu i tankom madracu. Potom smo prebačeni u Propagandni logor 58/1 u Torbejevu. Komandant logora je znao sve o nama. Bili smo izgladnjeli i pripremili su nam večeru. Tu je bilo dobro." Nakon mjesec dana, ponovno je premješten, ovoga puta u logor nedaleko od Moskve i to bez braće Okševski. Zeljak je, doznajemo, bježao iz logora 58/1, nakon čega je uhićen pa je tek 1946. godine vraćen u Hrvatsku.

Sumnju da je Boroša špijun otklonila je jugoslavenska misija koja je pristiga u Rusiju 1944. godine. Potom je raspoređen u I. jugoslavenski samostalni odred koji se formirao do dobrovoljaca u Rusiji. Nakon 6 mjeseci otišao je u Engels na Volgi, gdje je završio pilotsku školu. "Tamo sam se oženio, sin mi se tamo rodio. Potom su me 1946. godine poslali u Jugoslaviju gdje sam dogurao do čina pukovnika. Letio sam do umirovljenja 1971. godine."

"Tito je i dalje heroj"

S radošću priča kako je 1950. godine osobno stegnuo ruku maršalu Titu: "Kako smo svake godine najavljivali podvige, ja sam najavio da ću oboriti svjetski rekord u padobranstvu. Malo sam se zaletio, to je velika obaveza. Ipak sam 17. svibnja na aerodromu Leskovac u Srbiji skočio 75 puta u 16 sati. Bio sam na prijemu kod maršala. Nagradio me je zlatnom štopericom.“

O Titu i danas misli da je pozitivna povijesna ličnost. Kaže, svatko ima dobrih i loših osobina: "Hrvatska griješi što pljuje po njemu, umjesto da se ponosi s njime. Zahvaljujući njemu, Hrvatska je iz Drugog svjetskog rata izašla kao pobjednica. Da je slučajno pobijedila Njemačka, Hrvatske ne bi uopće bilo. To bi bila velika Srbija, a na vlasti bi bili kralj Petar i četnik Draža Mihajlović.“

Činjenicu da se danas sve više govori o partizanskim zločinima Boroša tumači skrivanjem istine i falsificiranjem povijesti: "Govore o nekakvoj domovinskoj vojsci u NDH – to nije postojalo. Postojali su ustaše, domobrani i žandari. Vladaju desničari koje hoće sve relativizirati. U udžbenicima se više ne govori o Narodno oslobodilačkom ratu u kojem je dobro organizirana pobjednička vojska iz rata izašla s 800 tisuća vojnika."

Posebno je nezadovoljan negiranjem partizana koji se, kaže, žele poistovjetiti s četnicima. "Kao što ni svi Hrvati nisu bili u ustašama, ni svi Srbi nisu bili u četnicima“, kaže. Zadovoljan je ipak što ipak mladi u Hrvatskoj održavaju antifašizam, jer, kako tvrdi, nakon sustavnog trovanja lažima ipak vide da "tu nešto ne valja". Povremeno sretne i radiotelegrafista Zeljaka iz svoje ratne priče, koji također živi u Zagrebu, no ne komuniciraju. "Ostao je isti, vjeran zakletvi koju je dao", zaključuje Boroša.