"Život s ratnim iskustvom je za Nijemce još uvijek trauma"

DW: Riječ "domovina" (Heimat) je na njemačkom kompleksan pojam. Nacionalsocijalisti su ga zlorabili, a nove desničarske grupacije i stranke ga iskorišavaju u svoje svrhe. Zašto ste Vi koristili taj pojam?

Mi smo knjigu upravo zbog toga nazvali "Domovina". Imali smo osjećaj da moramo taj pojam od desničarskih ekstremista vratiti nazad, ponovo uzeti k sebi. Knjiga je kako pokušaj da se otkrije što znači biti Nijemac, tako i opredjeljenje za Njemačku - na jedan pozitivan način. Mislim da bi oboje trebalo biti moguće: kritički sagledati našu prošlost i našu zemlju ipak voljeti.

Vaša knjiga pruža kompleksne i veoma poetične interpretacije domovine. No imate li za intervju i jedno lakorazumljivo objašnjenje?

Vjerujem da nemam još uvijek jasnu definiciju riječi domovina. Cilj knjige nije bio ponuditi jednostavne odgovore ili razumjeti što znači biti Nijemac. Radi se o tome da se bolje razumije njemačko ratno iskustvo. Čak i nakon pisanja ne mogu zaista reći što pojam domovina znači za mene osobno - djelomice i zbog toga jer sam ukupno 20 godina živjela u inozemstvu. Osim toga, to je pojam koji se tokom vremena mijenja, baš kao što se i mi sami i društvo mijenjamo. I kao takvog ga trebamo promatrati: kao nešto što nije statično, kao nešto što se mijenja i za svakog pojedinca smije značiti nešto drugo.

Da li ste Vašu knjigu prvobitno koncipirali za njemačku ili za stranu publiku?

Kada sam pisala knjigu zaista sam u mislima imala američku publiku u glavi, jer sam kao Nijemica koja živi u SAD često bila suočena s negativnim stereoptima o Nijemcima. No ja sam shvatila i da imam rupe u znanju kada je riječ o našem odnosu prema ratnim iskustvima. Stoga sam prvo pisala na engleskom. No onda sam primijetila da je zapravo njemačko izdavaštvo bilo najviše oduševljeno temom. Jer živjeti s tim naslijeđem je i za Nijemce još uvijek trauma.

Vaša knjiga opisuje kako pokušavate saznati više o umiješanosti Vaših predaka u rat. Da li biste ohrabrili i druge Nijemce da se na taj način pozabave svojim porodicama? 

Svatko ima svoj vlastiti put kako se odnositi naspram prošlosti - jer ne postoji jedan. No ja osobno mislim da je uvijek bolje znati informaciju, nego ne znati. Bilo mi je teško živjeti s bijelim mrljama u porodičnoj povijesti. Željela sam postaviti što je više moguće pitanja kako bih saznala što je više moguće. Danas imamo tako mnogo tehničkih mogućnosti da dobijemo informacije koje prije 15 godina još nismo imali. Određeni dokumenti su tek nedavno objavljeni.

Članstvo u Nacional-socijalističkoj stranci NSDAP je nešto što se pronalazi kod veoma velikog broja porodica tog vremena. Unatoč tome, trenutak u kojem ste saznali da je jedan od Vaših predaka tokom denacifikacije službeno označen kao "sljedbenik" je bio veoma potresan za Vas. Zašto Vas je to toliko zaboljelo?

Uvijek sam polazila od toga da u mojoj porodici nitko nije bio uvjereni nacist, jer mislim da se jedna takva informacije ne može držati u tajnosti. To je moralo izaći na vidjelo mnogo prije u mom životu. No ja sam odrasla uz narativ svog djeda koji je čitav život birao socijaldemokrate, najvažnije političke protivnike nacista. Zbog toga je uvijek postojao taj mit da on nije imao ništa s nacistima. Kada sam onda u arhivi pronašla da je on zaista bio član NSDAP-a - u koju se u to vrijeme čak nije ni moglo lako ući - bila sam vrlo iznenađena. Zaboljelo me, jer sam bila suočena s jednom stranom njega, s kojom se nije bilo lako nositi. On je u svojim odlukama bio oportunistički i pomalo kukavica.

Dvostruki položaj Vaših predaka u Drugom svjetskom ratu - oni doduše nisu bili nacistički zločinci, ali ni borci otpora - nije samo primjer sudbine brojnih Nijemaca, već Vašoj knjizi daje i nešto univerzalno. Čitatelji mogu misliti "to je mogla biti i moja porodica", ili čak "to sam ja danas...". Je li to bio jedan od ciljeva Vaše knjige?

Upravo tako. Mislim da je siva zona rata, u kojoj spadaju oni koji nisu bili jasno klasificirani kao borci otpora, nacistički funkcioneri ili ratni zločinci, područje kojem treba posvetiti najviše pažnje. Sa njim se vjerojatno može identificirati najveći broj nas. I sigurno nas ovo sivo područje najviše uči o tome kako funkcioniraju diktatorski režimi. Grupe ljudi koje se mogu svrstati negdje između tih kategorija su u Njemačkoj zanemarene, jer lako je reći: "Pa dobro, svatko je bio sljedbenik, pa je i moja porodica je to također bila". No ja vjerujem da je to previše jednostavno. Pojam sljedbenik obuhvaća mnogo više. Bilo je nekih koji su spašavali Židove, i nekih koji su počinili strašne zločine. Zbog toga sam uvjerena da je veoma važno pokušati razriješiti moguće obiteljske mitove.

Brojni Nijemci tvrde da nisu znali ništa o strašnim zločinima počinjenima pod Hitlerom. Danas se o problemima na svijetu puno toga zna. U SAD-u promatramo događaje koji se često uspoređuju s onim što se u Njemačkoj dešavalo 30-tih godina. Kako kao naturalizirana Amerikanka njemačkog podrijetla gledate na tamošnju političku situaciju?

Ono što se trenutno dešava u SAD je uistinu zastrašujuće i ja prepoznajem paralele u određenim područjima. Primjerice jezik je postao puno agresivniji. To je uznemiravajuće. Trenutno po prvi put čitam "Mein Kampf" ("Moja borba", Adolfa Hiltera - op. red.). Očigledno je da je jezik sjeme nasilja. No ja mislim da je usporedba između Hitlera i Trumpa u povijesnom smislu preveliko pojednostavljivanje, iako se kod nekih njihovih osobina mogu pronaći sličnosti.

Smatrate li da je biranje desničarskoekstremističkih političara u Njemačkoj razlog za još veću zabrinutost?

Oboje je podjednako zastrašujuće. Naravno da sam s obzirom na razvoj događaja u Njemačkoj veoma uznemirena. Ono što me u tome najviše uznemirava, jest da je društvo danas veoma podijeljeno i da je sve teže međusobno razgovarati i voditi jedan civilizirani dijalog. Njemačka je podcijenila ono što se dugo vremena dešavalo ispod površine. Sada to moramo vrlo ozbiljno shvatiti.

A šta je Vaša uloga kao umjetnice u tom kontekstu?

Jedan od mojih osnovnih ciljeva je bio dati mojoj priči univerzalni karakter. Ona nije trebala biti primjenjiva samo na Njemačku i nacistički režim. Čitatelji trebaju biti u mogućnosti pronaći vezu ka današnjem stanju i moći pronaći put da pojam "krivicu" zamijene sa pojmom "odgovornosti". Knjiga bi ih osim toga trebala podstaći da razmisle kako sami mogu doprinijeti tolerantnom društvu i obraniti demokraciju. Ranije sam vjerovala da je demokracija u osnovi postojano stanje, danost koja se više ne može mijenjati. No sada prepoznajem da je ona proces i da je stalno moramo braniti.

Razgovor je vodila Elizabeth Grenier.

Nora Krug, rođena 1977. u Karlsruheu, živi i radi kao autorica i ilustratorica u New Yorku. 2018. godine je objavljenja knjiga "Heimat", u kojoj se suočila s vlastitom porodičnom prošlošću. Tu se ne radi ni o stripu, ni o grafičkoj noveli. Ona sama govori o "graphic memoir", nacrtanim sjećanjima. "Domovina"  (org: "Heimat") je prevedena na brojne jezike i osvojila je brone nagrade.