Nogomet narodu, ili možda ipak jednom gazdi?

U svijetu hrvatskog nogometa i pripadajućih širih društvenih te političkih reakcija pouzdano se ističe jedan takoreći periodičan fenomen. Svaki put, naime, kad splitski Hajduk – jedini prvoligaš u RH čiji Nadzorni odbor većinski biraju članovi njegove navijačke organizacije - zapadne u neku upravljačku ili natjecateljsku krizu, pokreće se široka medijska kampanja propitivanja takvog modela tzv. narodnog kluba. Tako je bilo i proteklog ljeta, barem dok se Hajdukovi rezultati nisu zadnjih tjedana osjetno popravili. No bit će nesumnjivo tako i sljedeći put kad u njegovu funkcioniranju dođe do novih problema.

U međuvremenu, Hajduk je s današnjih približno 123 tisuće učlanjenih navijača dospio nedavno među 15 najmasovnije podržanih nogometnih klubova svijeta. Za usporedbu, ispred njega je pet njemačkih klubova, tri prvoligaša Bayern, Borussia iz Dortmunda i Eintracht iz Frankfurta te drugoligaši Schalke 04 i 1. FC Köln – iz zemlje koja po tome globalno prednjači, ali je u Njemačkoj takva dominantna pozicija navijača ujedno i obavezan zakonski model. Nameće se pitanje zašto je demokratski nadzor dobar za Nijemce, a u Hrvatskoj izaziva otpor i porugu kroz stajališta da ne može „ulica“ voditi klub. Te da bi ga se moralo privatizirati i povjeriti „jednom gazdi“ kao zalogu nekakvog reda i uspjeha.

Mogućnost širenja „ulice“ i podalje od nogometa

Da se baš na Hajduk, uslijed njegove popularnosti, općenito najviše lijepi svakovrsni medijski senzacionalizam s modelom narodnog kluba kao metom, napominje i Krešimir Krolo, sociolog sa Sveučilišta u Zadru. On je bio član Nadzornog odbora Hajduka u prošlom sazivu, dakle također jedan od onih koje je notorna „ulica“ birala za svog predstavnika. U svojoj izjavi za DW upozorava da sva tri preostala najveća hrvatska kluba – Dinamo, Rijeka, Osijek – upravo prolaze kroz izuzetno kritičan i kontroverzan period, svatko na svoj način, ali to nije ni približno u javnosti praćeno osudom, kamoli idejom da bi ih trebalo npr. demokratizirati.

Krolo podsjeća da je možda jedino prvo, inače predstečajno razdoblje nakon uspostave modela narodnog kluba, bilo lišeno njegova osporavanja. No takav „grace period“ je minuo čim je Hajduk financijski stabiliziran, jer je klub postao zanimljiv kao potencijalno isplativ tržišni zalogaj. „Nadalje, uspješno 'narodno' upravljanje zacijelo šalje 'lošu' poruku javnosti koja onda može izvući i 'krive' zaključke - ako je tako nešto moguće u jednom nogometnom klubu, moguće je onda i bilo gdje drugdje, da parafraziram riječi pokojnog Pave Grubišića-Čabe“, prisjetio se ovaj sociolog jednoga legendarnog vođe Hajdukovih navijača.

Poduzetničko-političkim upravljanjem do bankrota

„Uspješni narodni klub iz jednadžbe upravljanja isključuje i politički diletantizam", nastavlja on, „kao i tržišni model koji u nogometnom klubu prvenstveno gleda samo profit ili kao sredstvo ostvarivanja drugih materijalnih interesa. Osim toga, ne smije se zanemariti činjenicu da su lokalni izbori sljedeće godine, pa ovakve 'krize' dobro dođu kao municija u političkom prepucavanju i zauzimanju pozicije različitih stranaka. Na koncu, ostaju i neki 'prizemniji' razlozi, vezani uz način na koji mediji funkcioniraju u algoritamskoj paradigmi plasiranja vijesti i informacija. Senzacionalistički sadržaj kojeg prati negativnost ipak garantira više 'klikova'."

Ovaj naš sugovornik zaključuje da je Hajduk u takvom kontekstu savršena žrtva za većinu sportskih redakcija gdje uzavrele strasti, površnost i diletantski pristup imaju prioritet naspram racionalnih analiza i provjerenih informacija. Sličnim uvidom raspolaže i Juraj Vrdoljak, nogometni analitičar i kolumnist sportske redakcije Telesport na portalu Telegram. „Hajdukov model dolazi na udar u kriznim trenucima tako što se on predimenzionira u sve sfere, što onda iskorištavaju isti pripadnici partikularnih poduzetničko-političkih sfera koje su svojedobno, prije navijačkog spašavanja kluba, potonji dovele do bankrota", drži Vrdoljak.

Problematičan otpor establišmentu i korupciji

„Ta činjenica je jedina koja drži vodu u tom mulju", dodao je on, „koji takvi pojedinci i skupine nadolijevaju čim se ukaže i minimalni prostor, odnosno posrnuće u nekoj domeni rada. Fascinantno je pritom notirati kako se model ne 'krivi' kada Hajduk dođe do trofeja i obara rekorde u polju marketinga te prihoda generalno: model je isključivo jednodimenzionalno 'kriv' kada dođe do jednostavne krize vodstva, baš kao što to biva u svakom klubu. Ta manipulacija pak ima i dalje jasno definirane korijene, pogotovo kada vidimo kako se obrađuje ova aktualna kriza u Dinamu, još jednom svježe demokratiziranom kolektivu."

Dinamo je više od dva desetljeća bio upravljan isključivo voljom privatnog prekupca igrača Zdravka Mamića, dok je klub bio nominalno u vlasništvu udruge navijača. No tek odnedavno oni imaju izvjesno pravo odlučivanja o upravljanju njime, premda još uvijek ne i većinsko. „U toj konstelaciji Hajduk je 'problematičniji' jer je njegov demokratski temelj striktno antiestablišmentski; u samostalnoj RH nikada nije bio klub ni kultura koji su na vrhu ove koruptivne piramide zvane hrvatski nogomet", rekao nam je Juraj Vrdoljak. Stoga je poželjeti sličnu demokratizaciju i ostatku Prve hrvatske nogometne lige, ako je ikako moguće navijati za sve klubove odjednom.