Nobelovac nosio "nacističku odoru"

«Moralo je to konačno iz mene izići!» Tako Grass u jednom intervjuu komentira svoju kasnu, prekasnu ispovijed o SS prošlosti.Grass, koji oko svih top-tema vrlo rade preuzima ulogu moralnog apostola, zadnjih je desetljeća imao dosta mogućnosti ispovijedati se o svojim mladalačkim pustolovinama i pronaći odgovor na pitanje kakve su one imale biografske, psihološke i političke implikacije.

Stvari su mogle imati drukčiji tok

Grassovo ranije priznanje pripadnosti elitnoj postrojbi SS-a sigurno bi doprinijelo i normaliziranju ideološki često grozno okoštalih diskusija o odnosu s njemačkom prošlošću. Naprimjer, prije 21 godinu, kada je svijet kritično promatrao kako bivši kancelar Helmut Kohl i američki predsjednik Ronald Reagan posjećuju vojno groblje u Bitburgu, na kojem se nalaze i pripadnici Waffen-SS. Posmrtni ostaci onih ljudi koji su zadobili smrtne ozlijede, ozlijede koje su mogle biti nanesene i Grassu, koji je imao više sreće. Da je Grass tada otvorio usta cijela diskusija oko posjeta Bitburgu dobila bi drugačiji prizvuk. Na jednom susretu književnika u Heilbronnu 1983. on je održao razoružavajući govor pod naslovom «Otpor učiti, pružiti ga i tražiti ga i od drugih». A svoje ratne memoare o žrtvama u ljeto 1944., o kojima se ovih dana ponovno diskutira, započinje rečenicom: «Moram govoriti o sebi, o svome iskustvu, o svojim nadama, razočaranjima i spoznajama pred kojima ne mogu pobjeći.» Grass ne samo da je pred njima pobjegao u Heilbronnu, on je bježao od njih sve do naših dana.
Grassovo književno djelo s neporecivim vrhuncima kao što su «Limeni bubanj» i «Gdanjska trilogija» nakon priznanja nacističke prošlosti nije dvojbeno. No, nakon priznanja se moraju pomno preispitati njegove bezbrojne političke izjave, tiskani govori i eseji. Neki od njih neće izdržati to preispitavanje. Grassovo djelo morat ćemo u fragmentima ponovno čitati.

Sebe pravda, druge optužuje

Čitajući intervju kojim on priznaje svoju prošlost, začuđuje kako Grass sam sebe na jednoj strani oslobađa mladalačkih grijehova pravdajući ih vlastitim teškim životnim putem «vječitog izbjeglice», a na drugoj strani izriče povijesne, gotovo apsurdne optužbe. A Grassu su, kako smo to zadnjih desetljeća kod njega uvijek vidjeli i čuli, krivi naravno samo poslijeratni politički protagonisti. Grass na jednoj strani veliča izgradnju DDR-a, a na drugoj kaže tko su stvarni krivci. Citiram: «Mi smo imali groznog Adenauera sa svim tim lažima, sa svim tim ustajalim katoličkim zrakom. Tada propagirano društvo bilo je obilježeno s takvom malograđanštinom koja nije viđena ni kod nacista», kraj citata. Da je barem katolik Günter Grass kao mladić otišao na ispovijed. Da je otišao ne bi nas sada, nekoliko desetljeća kasnije živcirao sa svojim priznanjem.