Njemačko-francusko prijateljstvo nije rutina

Njemačko-francusko prijateljstvo ne smije nikada postati rutina ni 50 godina nakon što su bivši kancelar Adenauer i bivši predsjednik de Gaulle potpisali Elizejski ugovor. Svaka generacija političara i svaka nova generacija mladih Francuza i Nijemaca mora iznova raditi na tom prijateljstvu. Onome tko i najmanje sumnja u ključnu ulogu Njemačke i Francuske za europsko jedinstvo preporučuje se posjet potresnoj kosturnici u Douaumontu. Tamo su posmrtni ostaci 130.000 pripadnika obje nacije, poginulih u bitki za Verdun u Prvom svjetskom ratu. U Douaumontu su 1984. godine tadašnji francuski predsjednik Mitterand i njemački kancelar Kohl učinili gestu pomirenja pruživši ruku jedan drugome. Ta fotografija je obišla svijet.

Brojna vojnička groblja u Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj su svjedoci neprijateljstva između Njemačke i Francuske koje je u međuvremenu prevladano. Na grobovima svjetskih ratova proklijalo je pomirenje i to već koncem četrdesetih godina prošlog stoljeća osnivanjem njemačko-francuskog udruženja koje je potom 1963. godine urodilo međudržavnim Elizejskim ugovorom. Prisjećanje na početak njemačko-francuskog prijateljstva i na viziju francuskog ministra vanjskih poslova Roberta Schumana pomaže u tome da se relativiziraju aktualni problemi u njemačko-francuskoj dnevnoj politici.

Nije odlučujuće hoće li se madam Merkel i gospodin Hollande dobro slagati ili će izbjegavati razgovor. Odlučujuće je da se ljudi i dalje sastaju, da se uči jezik susjedne države, da se odvija trgovina, da dolaze turisti u Berlin i Pariz, bez granica i s jednom jedinstvenom valutom u novčaniku. Točno je da na najvišoj političkoj razini trenutno nisu dobri osobni odnosi između kancelarke i predsjednika. No tome se ne treba pridavati preveliko značenje.

Takve faze su uvijek postojale u posljednjih 50 godina. Čak ni de Gaulle i Adenauer nisu uvijek bili jedinstveni. Njemački kancelar Brandt i predsjednik Pompidou nisu se međusobno simpatizirali. Predsjednik Mitterrand i kancelar Kohl na početku su bili strani jedan drugom. Kancelar Schroeder i predsjednik Chirac bili su jedinstveni samo kada je riječ o distanciranju od SAD-a. Chirac je prije svega gajio simpatije prema Schröderovoj supruzi Doris. Jedini koji su zbilja bili prijatelji bili su kancelar Schmidt i predsjednik Giscard d'Estaing koji se još i danas zajednički zalažu za Europu.

Njemačko-francuska suradnja kao primjer drugima

Odlučujuće je to da se na političkoj razini, zahvaljujući Elizejskom ugovoru, i dalje savjetuje, koordinira i djeluje. U vanjskoj i obrambenoj politici još uvijek nisu provedeni svi zadaci definirani Ugovorom. To da Francuska i Njemačka kada je riječ o aktualnoj krizi eura imaju različite pristupe je također ispravno, ali u najvećem dijelu su suglasni i to oko jednoga: Više Europe! U ovoj godini naravno neće biti odlučujućih impulsa jer se socijalist Hollande nada da će konzervativna kancelarka na parlamentarnim izborima u jesen izgubiti i da će na njezino mjesto doći kandidat socijaldemokrata. Merkel je prošle godine potpuno otvoreno podržavala Hollandeovog protivnika Sarkozya i tako se odlučila za krivu osobu. To se sada osvećuje. Zbog toga u povodu jubileja ni u Parizu niti u Berlinu nema novih političkih inicijativa, već uglavnom prevladavaju prigodne manifestacije.

Svejedno koja politička stranka ili koalicija trenutno ima glavnu riječ, Francuska i Njemačka moraju biti i ostati motor Europske unije. To žele svi političari u oba glavna grada i to znaju i europski susjedi koji se često žale da odluke diktira tandem Njemačka-Francuska. No ukoliko ove dvije države nisu u vodećoj ulozi onda se mogu čuti žalbe kako je Europa izgubila svoj kompas. Za njemačkog kancelara ili kancelarku i francuskog predsjednika ili predsjednicu uvijek će biti težak zadatak ostvarivanje ravnoteže između tih različitih očekivanja i zahtjeva.

Širom svijeta jedinstvena bliska suradnja između Njemačke i Francuske može također biti primjer za druge države koje svoje sukobe još uvijek nisu u potpunosti riješile. Pri tome uopće ne treba ići tako daleko, već treba pogledati samo na Balkan. Ne bi li trebalo biti moguće uspostaviti pomirenje i suradnju između Srba i Kosovara, između Bosanaca i Srba, između Makedonaca i Grka, između Turaka i Ciprana po uzoru na Francusku i Njemačku? Vizija Roberta Schumana mora vrijediti za sve narode u Europi, a možda i šire: "Ratovi između nacija moraju biti onemogućeni bliskim vezama." "Europa neće biti stvorena odjednom i jednostvanim okupljanjem. Ona će nastati zahvaljujući konkretnim činjenicama koje najprije čini solidarnost", rekao je Schuman. Na tome se mora raditi i u narednih 50 godina. Svaki put iznova.