Njemačka na rubu živčanog sloma
30. srpnja 2018
Na početku je problem zapravo bio samo neugodan i, iskreno, prilično mali u usporedbi s drugim problemima u svijetu. Njemački reprezentativac s turskim korijenima sastao se s predsjednikom Erdoganom, pozirao pored njega, fotografija se raširila Internetom.
Počela je rasprava koja je mogla biti zanimljiva: Kakvu društvenu ulogu ima sportaš koji svoju zemlju predstavlja na velikim turnirima? Koliko lojalnosti može tražiti ova zemlja? Gdje su granice između društvene uloge i privatnosti? I u svakom slučaju: zašto političari smiju pozirati pored despota, ali ne i igrači reprezentacije?
To su sve i te kako interesantna pitanja o kojima se prije Svjetskog prvenstva razgovaralo – i na razini na kojoj su rasprave bile, sigurno je bilo dosta svijetlih, poučnih trenutaka. Ali onda je njemački tim na SP-u doživio neviđeni debakl – i Njemačka je pokazala svoje pravo lice.
Mesut Özil je odjednom proglašen krivim za sportski neuspjeh i bačen zvijerima u javnoj areni. Diskusija je prešla sve granice, a najglasniji je bio ogoljeni rasizam. Prostor za objektivnu kritiku Özilove bliskosti s Erdoganom bivao je sve manji. Odjednom je tvrdnja o nedostatku lojalnosti ljudi s „migrantskim porijeklom" određivala javnu raspravu.
Njemačko društvo gubi sposobnost raspravljanja i borbe za bolji argument. Očigledno gubimo pravila bontona koji nudi zaštićeno okruženje za stvarno hrabre političke debate, za jasnu i fer razmjenu argumenata. Ne samo na društvenim mrežama, već i s vladine klupe, stizale su različite opaske o pitanju vjere, moć je uzdignuta na razinu načela, a kontra-argument tretiran kao napad.
Zvuči banalno, ali diskusije žive od toga da se ljudi prvo uzajamno saslušaju. Da bi se društva uopće mogla dalje razvijati, mora biti mjesta gdje se možemo sastati uz empatiju, vođeni željom da prvo razumijemo drugu osobu, a onda preispitamo svoje stavove.
Da bi rasprava bila plodna, na početku se mora poštovati nepisano pravilo – da se računaju argumenti, a ne samo traže potvrde vlastitih već očvrsnulih uvjerenja.
Način na koji se vodi rasprava oko Mesuta Özila pokazuje koliko je Njemačka polarizirana i koliki je rizik da ovdje, kao što je to već slučaj u mnogim zemljama, na kraju dominira želja za dolaskom jakog vođe koji bi konačno unio red u društvo i ušutkao sve one koji imaju drugačije mišljenje. Mnogo toga u raspravi na društvenim mrežama dokazuje ovu zastrašujuću promjenu duha vremena.
Na kraju krajeva, to može samo promijeniti svatko za sebe – stalnom kritičkom refleksijom vlastitog ponašanja u diskusijama.