Njemačka krivica, tuga, sram, zahvalnost

Za Nijemce će 8. svibnja 1945. ostati najteži datum novije povijesti. Težak i zato što je proturječan. Pri tome je već 30 godina sve izgledalo jasno i jednoznačno: „Osmi svibnja 1945. je bio dan oslobođenja. On je sve nas oslobodio neljudskog režima vladavine nacionalsocijalističkog nasilja“ – tako je to predsjednik Richard von Weizsäcker rekao još na 40. godišnjicu završetka rata. Danas devet od deset Nijemaca dijeli to mišljenje – no u prvim desetljećima poslije 1945. nije bilo tako.

Krivica, tuga, stid i zahvalnost

Tu su prije svega krivica i odgovornost za zločine koji su u njemačko ime počinjeni do 8. svibnja 1945. Krivica i odgovornost koje obvezuju i kasnija pokoljenja da čuvaju sjećanje na ono što se događalo i da se pobrinu da se tako nešto nikada više ne ponovi.

Tu je i tuga zbog žrtava i patnji vlastitog naroda. Za onima koji su izgubili život kada se rat kojim su Nijemci unesrećili Europu tijekom pet i pol godina, svom silom obrušio i na njihovu zemlju. Za onima koji su poginuli u bombardiranju njemačkih gradova ili pri bijegu iz istočnih dijelova zemlje. Za tisućama žena i djevojaka koje su silovali vojnici, i to ni u kom slučaju samo vojnici Crvene armije. Za njemačkim vojnicima koji su umrli u ratnom zarobljeništvu. Za dvanaest milijuna Nijemaca koji su poslije 8. svibnja 1945. protjerani iz svoje domovine. Legitimno je i nužno prisjetiti se svih tih ljudi. To ne znači ni izjednačavanje žrtava niti relativiziranje krivice.

Tu je i sram. Sram jer Njemačka nije bila u stanju sama otresti sa sebe kugu nacionalsocijalizma. Sram zbog toga što je nacistička država funkcionirala praktično do posljednje minute iako se vidjelo da joj neposredno predstoji propast. Mnogi koji su prerano pokazali bijelu zastavu ili uklonili besmislene tenkovske barikade, platili su to životom. Baš kao i dezerteri koji su osuđivani na smrt pred prijekim sudovima čak i kada su protivničke snage već bile na vidiku. Besmisleno uništavanje svuda – baš onako kako je to želio Hitler. 8. svibnja 1945. više se nije mogao naći nijedan očuvani most, a mnoga bezimena sela su stradala zato što je još poneki oficir mislio da će baš u njima uspjeti izvršiti preokret za „konačnu pobjedu“. Sve to nas danas užasava. Ali to je dio naše povijesti.

Naposljetku, tu je i zahvalnost. Zahvalnost zato što smo mi Nijemci i pored nacionalsocijalizma dobili novu šansu - nismo ostali okupirana kolonija, već smo mogli kao samostalna država poći putem slobode i samoodređenja. Prije svega su Francuska, Velika Britanija i SAD vrlo brzo omogućili taj korak. 8. svibnja 1949. godine, točno četiri godine poslije bezuvjetne kapitulacije, 65 muškaraca i žena je usvojilo Temeljni zakon Njemačke koji je i danas na snazi. 1990. se Sovjetski Savez složio s time da se važenje tog Zakona proširi na sve Nijemce.

Prekretnica

Osmoga svibnja 1945. je bilo najmanje onih koji su taj dan doživjeli kao dan oslobođenja. Previše beznadne i nesigurne su bile tadašnje prilike, kada su ljudi samo gledali kako će preživjeti, a teror nacističke države je zamijenila samovolja okupatora. No, kada pogledamo unazad, taj dan je bio prekretnica na putu u današnjicu. Sloboda, poštivanje ljudskih prava i liberalni pogledi na koje smo danas u Njemačkoj toliko ponosni, ne bi bili mogući bez tog 8. svibnja 1945.

Taj dan predstavlja sreću i traumu istovremeno. Onaj tko se pita zašto su Nijemci tako suzdržani kada se radi o međunarodnim vojnim intervencijama, zašto mi u krizama radije pregovaramo nego što isporučujemo oružje, i zašto se u ukrajinskoj krizi Berlin stalno zalaže za nove pregovore s Moskvom, taj će naći odgovor u događajima iz 1945. Brutalnost rata u vlastitoj zemlji je ostala nacionalna trauma koja će daleko nadživjeti njegove neposredne svjedoke.