Nestanak sportaša otmjene prošlosti

Na papiru, talijanski automobilski koncern Fiat ne posluje loše: do rujna ove godine je ostvario od nešto preko jedne milijarde eura. Ali ako se malo bolje pogleda poslovni rezultat nakon trećeg kvartala ove godine, onda se lako može vidjeti kako Fiat može zahvaliti dobit samo dobrom poslovanju svoje marke Chrysler u Sjedinjenim Američkim Državama. Bez Chryslera, bilanca bi izgledala sasvim drugačija i Fiat bi u istom razdoblju bilježio gubitak od 800 milijuna eura!

Za predsjednika uprave talijanskog koncerna Sergia Marchinnea to znači da se Fiat mora usredotočiti samo na ono što donosi dobit: na malene automobile Fiat i Alfa Romeo, a koncern će ipak izvesti na tržište i novi Maserati Quattroporte - iako dobro zna da njime na svjetskom tržištu jedva da ima šanse pred konkurencijom luksuznih vozila, prije svega onih iz Njemačke. Ali kada je riječ o modelima marke Lancia, još uvijek će se proizvoditi tip Y koji se radi u poljskom pogonu u Tychyu, ali ostale Lancie će biti tek američki Chrysleri s naljepnicom talijanskog proizvođača duge i izuzetne prošlosti.

Što vozi gospodin grof?

Vincenzo Lancia je bio mehaničar i vozač trkaćih automobila Fiata prije nego što je 1906., zajedno s Claudiom Fogolinom, osnovao tvornicu automobila koji će nositi njegovo ime. Oni su pisali i automobilsku i povijest automobilskog sporta. Model Lambda je bio prvi automobil koji je imao samonoseću konstrukciju, samostalni ovjes svakog kotača i teleskopske amortizere. To je bilo 1922., dakle u doba dok je konkurencija gradila vozila na teškim šasijama, a ovjes automobila se još jedva razlikovao od onog kod željezničkih vagona.

Udobnost Lancie je imala i svoju cijenu i to je bio automobil o kojem su mnogi mogli samo maštati. U toj tradiciji je proizvodnja nastavljena i nakon II. svjetskog rata modelom Aurelia iz 1950. U njoj su se konstruktori pobrinuli da imućni "signor dottore" za volanom bude pošteđen neugodnosti da ga pretekne nekakav Fićo pa se pod luksuznim limom zapravo krila sportska zvijer: s motorom sa šest cilindara i izuzetnim smještajem motora naprijed, a getribe na stražnjem dijelu vozila (slično kako su danas konstruirani samo vrhunski bolidi, poput Aston Martina ili Mercedesa SLS AMG).

Zemljana pista umjesto crvenog tepiha

1969. Lancia postaje vlasništvo koncerna Fiat jer ipak nije bilo dovoljno kupaca za taj "talijanski Mercedes" koji je tada još bio i službeno vozilo talijanskog političkog vrha. U Fiatu su željeli i sami prodavati svoje luksuzne modele, a Lanciji su dodijelili novu zadaću: automobilski sport. 1971. je predstavljen model Stratos koji je gotovo odmah počeo pobjeđivati u utrkama, a osobito se uspješnim pokazao u rallyu. Tu tradiciju je nastavio model Delta u osamdesetima koji je doslovce pobjeđivao sve što se može pobijediti.

To su već doista bili "PS-monstrumi", kako su zvali nekadašnju skupinu B u Rally-sportu i gdje su sa Lanciom Delta Rally 037, uz njenih 490 konjskih snaga, izmjerili ubrzanje do 100 km/s u 2,4 sekunde - na zemljanom terenu! No brzo se pokazalo kako ni vrhunski vozači, poput svjetskog prvaka Henri Toivonena i kopilota Sergia Cresta više nisu u stanju kontrolirati takvu snagu pod poklopcem motora i oni su za volanom svoje Delte S4 smrtno stradali na reliju u Korzici 1986. godine. Zato je i ta klasa ubrzo nakon toga, ukinuta.

Lancia svakako ima mnogo slavnih trenutaka, ali gotovo svi su u dalekoj prošlosti. Za Talijane marka Lancia ima još uvijek osobito značenje, ali talijansko tržište je u međuvremenu postalo gotovo beznačajno za opstanak koncerna Fiat. Prodaja automobila u Italiji je u trećem kvartalu pala za čak 23%, što je najgori poslovni rezultat još od 1976. godine. Čak i tržište Europe čini tek 5,9% tržišta Fiata. Jer, polako se već zaboravlja što je bila Lancia i nestaje vozača koji se oprezno uklanjaju s preticajne trake kad u retrovizoru primijete neku od, sada već rijetkih preživjelih Delta Integrale.