(Ne)ravnopravni građani Europske unije

Mnogi ljudi u Europi mogu trenutno samo sanjati o ravnopravnosti u šansama. Na primjer, Romi. Oni, s 12 milijuna, čine najveću manjinu u Europskoj uniji. A za njih se nikako ne može reći da uživaju ravnoporavnost. Sve počinje još u vrtiću. Predrasude. Mnoga djeca Roma zato i ne idu tamo. S jedne strane njihovi roditelji baš nemaju povjerenja u te institucije, a s druge strane, ni vrtići ih ne primaju rado jer se boje da bi im mogli stvoriti probleme. No, najkasnije u školi ipak dolazi do interakcije i ona je onda još problematičnija jer mnoga djeca romskog porijekla na početku školovanja govore samo svoj, romski jezik. Kako ne mogu pratiti nastavu, vrlo brzo počnu zaostajati. I onda obje strane zaključe kako su sa svojim predrasudama imale pravo.

Dobri primjeri u Njemačkoj

U toj konstelaciji se nešto hitno mora promijeniti, smatra Katalin Levai. Ona je u svojoj domovini Mađarskoj godinama radila s Romima kao socijalna radnica, a sada je glasnogovornica socijaldemokrata za pitanja Roma u Europskom parlamentu. «U Njemačkoj sam vidjela vrlo dobre primjere», priča ona. «Tamo ima nekih škola koje roditelje s migracijskom pozadinom sustavno integriraju. Nude im tečajeve njemačkog koje roditelji pohađaju zajedno sa svojom djecom. Djeca se pak osjećaju sigurnije jer su s njima roditelji. A to je dobra podloga za kasniju suradnju.» Ovakvi projekti postoje i u drugim europskim zemljama. Često se pokreću privatnim inicijativama. I na razini Europske unije postoji čitav niz programa za potporu Roma. No, to još uvijek nije ni blizu dovoljno, kaže Katalin Levai. «S jednim kolegom – to je možda dobar primjer – redovito posjećujem mjesta u različitim zemljama u kojima je situacija katastrofalna. Bili smo tako, na primjer u jednoj zajednici Roma u Rumunjskoj koju je napala policija. Taj slučaj je inače privukao malo pozornosti i da mi nismo otišli tamo, javnost za njega ne bi ni saznala. Mislim da jednostavno trebamo više kontrole.»

Bez struje i tekuće vode

Najveći dio Roma živi u istočnoeuropskim članicama EU-a. A tamo je situacija posebno loša. U Mađarskoj i Rumunjskoj, ali i Bugarskoj i Slovačkoj postoji veliki broj romskih naselja u kojima ljudi često žive bez struje i tekuće vode.

«Te regije su vrlo siromašne i ljudima nije lako preseliti se negdje drugdje. Tamo je situacija drukčije nego u Španjolskoj i Francuskoj gdje romske zajednice traže svoju neovisnost i slobodu. Romi u Mađarskoj i Rumunjskoj ne žele seljakati okolo – oni žele ostati tamo gdje jesu», priča mađarska glasnogovornica za romska pitanja u Europskom parlamentu.

"Desetoljetka" za poboljšanje situacije

Da bi situaciju Roma u popravile, istočnoeuropske zemlje su, uz potporu Europske unije, razradile zajednički progam za vremenski okvir od deset godina pod naslovom: «Desetljeće za integraciju Roma». Najveći izazovi ih očekuju na području obrazovanja, smatra Katalin Levai. «Romska tradicija blokira puno toga, prije svega kod žena. Ako, na primjer neka žena želi studirati, nju romska zajednica izopćuje. No, ne prihvaća je ni druga strana tako da se odjednom nađe između dvije stolice, ne pripada zapravo više nigdje. Mnoge Romkinje zato radije ostaju vjerne tradicionalnim ulogama. Mi, stoga, možemo nešto postići samo u suradnji s Romima, samo ako su i oni spremni na promjene.»

Etnička diskriminacija - najveći problem

No, Romi nisu jedini primjer diskriminacije u Europi. Ankete pokazuju da većina Europljana vjeruje kako je diskriminacija raširena po cijelom Starom kontinentu i to ne spolna diskriminacija i diskriminacija osoba s invaliditetom, već diskriminacija na etničkoj osnovi. Zastupnica Zelenih u Europskom parlamentu. Elisabeth Schroedter smatra da je razlog tome što su te razlike vidljive na vanjštini:

«To je kao i kod osoba s invaliditetom kod kojih je to najčešće vidljivo pa je i diskriminacija najočitija. No to se razlikuje i od regije do regije. U istočnoj Njemačkoj, odakle ja dolazim, diskriminacija je još jako velika ponajviše zato što u tom kraju živi malo ljudi stranog porijekla.» Političarka Zelenih ukazuje i na činjenicu da je do sada, unatoč proglašenoj godini borbe za jednakost šansi za sve, učinjeno premalo: premalo kampanja, premalo akcija koje bi tu temu doista približile građanima. Kamen spoticanja je i ovdje onaj poznati nam kada je u pitanju Europska unija: političari u Bruxellesu imaju velike planove koji na kraju nikada ne dopru do običnog, malog europskog građanina.