"Nema nimalo pravde u pripremama sportaša za ove Igre"
22. srpnja 2021
Dug je bio put Caradh O'Donovan do sna o Olimpijskim igrama. Nakon dvadeset godina u kikboksu, nakon europskih i svjetskih titula, prije četiri godine se počela baviti karateom koji, za razliku od kikboksa, postaje olimpijski sport u Tokiju. Ova Irkinja je naprosto probala promijeniti sport i uspela. Onda je došla korona.
O'Donovan je uporno trenirala, izmučena povredama i kroničnom upalom crijevnog trakta, ali protiv korone nije mogla. Karate je kontaktni sport u dvorani - najgora moguća kombinacija. "Ograničenja za dvoranske sportove u Irskoj su vjerojatno bila među najstrožima u svijetu", kaže ona za DW.
Prošlog proljeća nije uopće mogla trenirati, a onda je mogla, ali sama. Bez sparinga, bez mečeva, bez teretane koja je također bila zatvorena. "Sva takmičenja u karateu su u Irskoj zabranjena od ožujka prošle godine i još nisu počela", priča nam O'Donovan. Nema izuzetka za vrhunske sportaše. Međunarodni kvalifikacijski turniri su odlagani ili otkazivani.
Ova karatašica je ljuta i frustrirana, posebno jer su iz Olimpijskog komiteta njene zemlje stizale poruke da se od sportaša očekuje da se ipak nekako spreme i kvalificiraju za Tokio. "Možda su bolje podržavali sportove bez kontakta ili sportove na otvorenom, ali karate su sasvim zanemarili."
Teško do forme
Mnogo je sportaša propatilo na sličan način. Lockdowni su ih natjerali da se nenako snađu u vlastitim stanovima i dvorištima, dok su tereni i dvorane bili zaključani. Brojni pripremni i kvalifikacijski turniri i mečevi pomaknuti su u zadnji mogući termin.
Od dostizanja optimalne forme tu često nema ništa. Kako kaže profesor Wilhelm Bloch, šef Instituta za sportsku medicinu u Visokoj sportskoj školi u Kölnu, čim je neka pauza duža od dva tjedna, sportašu treba onoliko vremena treninga kolika je bila pauza ne bi li se vratio u formu. "Posebno mišići, ali i mikrovaskularni krvotok trebaju vremena kako bi se opet privikli", kaže Bloch za DW.
Tijekom pandemije su mnogi atleti, posebno iz Južne Amerike, izgubili svoje bližnje. U vrijeme virusa i psihoze, Olimpijske igre su postale tek mutna daleka predstava. Uz sve to, sportaši dobro znaju da mnogi Japanci ne žele te igre u njihovoj zemlji.
I među sportašima je bilo oboljelih od korone. Steffi Kriegerstein, njemačka kanuistkinja, u prosincu se samo zaliječila, te je u siječnju morala napustiti trening-kamp i otkazati sudjelovanje na Igrama. Njen volumen pluća znatno se smanjio zbog bolesti.
Čak i onima koji su u Tokiju virus može pomrsiti račune. Srpski veslač Miloš Vasić bio je pozitivan na koronu i čitav tim je morao u karantenu, umjesto da se tri tjedna pripremaju na licu mjesta. To je već treća delegacija koju je snašla slična sudbina.
Pandemija je nanovo pokazala kolike su razlike u financijskim mogućnostima između raznih zemalja, ali i raznih sportskih disciplina. Neki iz Južne Amerike ili Indije, gdje je virus posebno divljao, mogli su si priuštiti prebacivanje priprema u Sjevernu Ameriku ili Europu. Za indijske kriketaše napravljen je takozvani mjehur (bubble), karantena u kojoj su mogli trenirati. To je skupo i ne mogu to svi platiti.
Show must go on
Možda bi se moglo reći da pripreme za sportska takmičenja nikada nisu fer, da su mogućnosti uvijek različite, ali korona je dodatno produbila jaz, kaže karatistkinja O'Donovan. "Nema nimalo pravde u pripremama sportaša za ove Igre. Svaka zemlja je u različitoj mjeri podržavala sportaše i mislim da ćemo dokaz toga vidjeti u rezultatima."
Ona sama je na kraju odlučila ne ići na Igre. Kaže, bila bi dovoljno dobra da se tamo pojavi, ali ne i da se bori za zlato što joj je bio cilj. Određenu ulogu tu su odigrale i povrede.
O'Donovan, koja se angažira i u udruženju sportaša Global Athlete, optužuje Međunarodni olimpijski komitet da nije osigurao fer nadmetanja u okviru kvalifikacija. "U mnogim sportovima toga nije bilo. Mislim da je njima svejedno tko se kvalificira, samo da sportaši budu tamo i da se nastavi show."
Ona je ljuta i zato što Olimpijski komitet nije preuzeo nikakvo osiguranje na sebe. Umesto toga, sportaši su morali potpisati da putuju na osobni rizik i da neće imati nikakvih potraživanja od organizatora u slučaju zaraze.
"Posljednje godine su mi stvarno pokazale što su Olimpijske igre postale - nešto što se udaljilo od svojih vrijednosti poput prijateljstva, poštovanja i izuzetnosti", zaključuje O'Donovan. "Za mene zato zlatna medalja u Tokiju manje vrijedi. Pa ipak, divit ću se sportašima koji izdrže i na kraju se popnu na najvišu stepenicu. Do tamo je dug put."