Nekada časnici JNA - danas "beskućnici"

Oronula išarana fasada, razbijeni prozori, kartonom zakrpane rupe na vratima... Tako izgleda zgrada nekadašnjeg vojnog odsjeka u Petrovaradinu u kojoj žive vojni umirovljenici. "Kad sam se uselio, tu je paučina bila od plafona do zemlje. To je bila neka brijačnica, sedam puta pet metara. Bilo je zaključano i napušteno, tu nitko nije ušao dvadeset godina", sjeća se umirovljeni dočasnik Ratomir Ilić.

On je jedan od vojnika koji je nakon izbijanja rata devedesetih premješten iz nekadašnjih jugoslavenskih republika u Srbiju. Služio je u Mariboru, gdje je imao trosoban stan sa stanarskim pravom. Kao i ostali vojnici, po naređenju se tog prava odrekao, predao svu imovinu i vratio se u Srbiju koja mu je jamčila da će dobiti drugi stan.

Umjesto u novi stan, s još 46 obitelji uselio se u privremeni smještaj. To "privremeno" odužilo se na 25 godina.

"Za to vrijeme objekt se ništa nije promijenio. Ministarstvo obrane nije uložilo niti jedan jedini dinar, a mi smo živjeli kako smo znali i umjeli. Kad smo se doselili, postojali su samo sanitarni čvorovi, i to jedan na 15 obitelji, pa smo svatko o svom trošku sređivali kako bismo ga koliko-toliko upristojili za život", priča Ilić za DW.

Život u azbestu

Sličnu sudbinu dijeli još oko 2.600 obitelji koje širom Srbije skoro tri desetljeća žive po kolektivnim centrima čija infrastruktura nije bila namijenjena stanovanju. To su vojarne, vojne škole, zatvori, barake, hosteli, praonice, napuštene ambulante i druge prostorije koje je vojska imala na raspolaganju. "Negdje su to pregrađene učionice, sobe u kojima ljudi od 80 godina moraju koristiti jedan čučavac ili jednu tuš kabinu na tri-četiri sobe", priča Vlado Đukić, predsjednik Udruženja vojnih beskućnika Srbije, inače potpukovnik, pilot u mirovini.

On s još stotinjak obitelji živi u propalom vojnom kompleksu u Surčinu. Šuma, smrad kanalizacije koja ne funkcionira već deset godina i lavež pasa lutalica... Izolirani su od naselja, do prve apoteke imaju sedam kilometara. Na mjestima gdje su do prije deset godina bili portirnica, restoran, prodavaonica, sad su ruševine razbijenih prozora, zatrpane smećem i pokojom špricom na podu. Tu se, kažu, skupljaju "noćne brigade".

Nedavno su saznali da su montažne kućice u kojima su smješteni izgrađene od azbesta. "Izolacija je od azbestnih ploča, čak i neki enterijeri, recimo plafon od kupatila ili ostave", priča Drago Soldo, predsjednik udruge "Sportsko-rekreativni centar Surčin". "Mi smo to dokazali tako što smo odnijeli dijelove enterijera i eksterijera u Vinču. Dobili smo nalaz i predočili ga Ministarstvu, ali nikome ništa."

Takvi improvizirani smještaji stoje ih kao da žive u pristojnom stanu negdje u blizini grada. Troškove, međutim, ne plaćaju kao ostali građani, već zajednički prema "metodologiji Ministarstva", koju ne mogu dokučiti. U Surčinu to izađe oko 30.000 dinara mjesečno, u Petrovaradinu 27.000. I jedni i drugi odbili su plaćati troškove prema takvom obračunu.

"Ja kažem nisam potrošio toliko struje, hoću platiti koliko potrošim, i to traje svih dvadeset godina", priča Soldo. "Smatramo da kao građani moramo platiti ono što smo potrošili, a ne ono što Ministarstvo potražuje. Pritom, nemamo pravo na bonuse kao osobe koje su bile sudionici rata, što je bilo 50, a sada je 30 posto, nemamo pravo ni na kakve druge bonuse koje Grad daje", žali se naš sugovornik.

Dug mu je tako narastao na oko 2,5 milijuna dinara (oko 158.000 kuna, op.ur.), zbog čega se tuži s državom. Jedno od rješenja bilo bi da otkupi kućicu u kojoj živi, ali ni to ne može. Iako mu je smještaj prvobitno dodijeljen kao službeni stan, u međuvremenu su ga preimenovali u "vojni objekt". Tako su se našli u pat-poziciji. Dok stan ne mogu otkupiti jer nije i službeno "službeni stan", na listi se vode kao "stambeno zbrinuti" pa imaju slabe šanse da dođu do trajnog smještaja.

Novac koji su pojeli skakavci

A gotovo čitavog radnog vijeka ovi vojni umirovljenici izdvajali su novac u Vojnostambeni fond, i to 4,5 posto bruto dohotka. "Te godine je počeo otkup stanova u Jugoslaviji, ali se zaratilo, pa ih nismo stigli otkupiti. Ali imam potvrdu da je moj doprinos bio 38.000 maraka. Sredstva su bila u Narodnoj banci, koja nas je na zahtjev da nam ponovno izda te potvrde, obavijestila da nema taj podatak, što nije točno. Ti podaci se ne mogu tek tako izbrisati i nestati iz evidencije", priča Ratomir Ilić.

"Oni kažu da je u pitanju zastara potraživanja, zato što je prošlo deset godina", objašnjava Đukić. "Ali postoji naredba bivšeg ministra Bulatovića, u kojoj se kaže da se novac vrati osobama koje nisu iskoristile ta sredstva. Ali druga točka kaže da se novac koji su uložile osobe koje su došle iz bivših republika ne vraća dok se ne završi sukcesija", priča Đukić.

Srbija ih tako upućuje na republike iz kojih su došli, ali oni tvrde da sa sukcesijom nemaju veze, jer su bili prisiljeni da se stanarskog prava odreknu pa nemaju pravo na povrat stanova koje su ostavili u bivšim republikama. Potvrdu za to dobili su i od suda u Strasbourgu, koji je zauzeo stav da bi se njihovim pitanjem trebala baviti Srbija.

U očekivanju Godota

U korist vojnih umirovljenika svjedoči i više dobivenih upravnih sporova, ali se ni oni ne provode. "Na primjer, imamo mnogo odluka upravnih sudova gdje dokazujemo da smo u pravu. Onda oni to dostave Ministarstvu, a Ministarstvo izda novo rješenje u kojem piše isto", priča Đukić.

Bolje nisu prošli ni s odlukom Ustavnog suda u kojoj se navodi da bi njihovo stambeno pitanje trebalo riješiti "prema započetom aktu". "'Započeti akt' podrazumijeva dobivanje stana po prioritetu i kupnju stana na temelju sredstava koja sam izdvojio u stambeni fond", objašnjava Đukić.

Udruga uporno piše ministarstvu i sad već broje desetke dopisa koji se ignoriraju. Ignorirali su i pitanja DW-a. Jedina informacija koju su nam dali je da su od Ministarstva graditeljstva koje vodi novi projekt izgradnje stanova tražili da se na listu za stanove stave sve osobe koje čekaju na stambeno zbrinjavanje. Hoće li to i kako biti učinjeno i kakav će status tu imati vojni beskućnici, nisu mogli reći.

"Nećemo se mi lako odreći novca koji smo ulagali, ali već neki ljudi odustaju, jer postaje preskupo zbog sudskih troškova. Evo, sad je jedan čovjek platio žalbu negdje oko 100 i nešto eura", priča Drago Soldo. Mnogi padaju u depresiju i povlače se u tih nekoliko kakvih-takvih kvadrata. Drugi prijete samoubojstvom. "Mi smo za ovu državu sve dali. Neki su dali i živote. Ja sam za vrijeme bombardiranja bio na Kosovu i nije mi bilo lako ostaviti obitelj, bez ikakve mogućnosti da komuniciram s njima. Ali to je specifičnost vojnika", priča Đukić.

Ratomir Ilić dodaje da je poslije toliko godina čekanja ogorčen na sve. "Glavni krivac je Ministarstvo obrane. Pravilnike su mijenjali kako je koji ministar obrane dolazio na funkciju, kako bi prilagodili sebi i svojima i lakše manipulirali davanjem stanova osobama koje nemaju veze s vojskom. Svi lažu", zaključuje Ilić. On će za koji tjedan dočekati 75. rođendan - i dalje kao vojni "beskućnik".

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koji možete skinuti ovdje.