„Ne bojte se!“

Koliko rasprave može podnijeti jedna Crkva tijekom korona-krize? U vrijeme kada su ljudi uznemireni smrću tisuća oboljelih, a znanost moli za strpljenje, jer za sada nema lijek protiv pandemije. U vrijeme kada su preopterećene mnoge zemlje, prije svega one slabe, bez moderne infrastrukture. U vrijeme kada se njihovi političari prvo ismijavaju ovom virusu, a potom – nakon tjedana izgubljenog vremena – panično mijenjaju smjer i kao podivljali propisuju zabrane. A, kada se u kontekstu ove egzistencijalne krize ljudi obrate Crkvi – kako da ona reagira?

U Srbiji, većina svećenika u selima i gradovima, kao i monaha i monahinja u manastirima nastavljaju sa svojom službom. Oni tješe i hrabre vjernike. Ipak, i oni imaju pitanja. Što da kažu ljudima koji žele sudjelovati na bogoslužju, ali vrata crkve ostaju zatvorena, jer država tako želi? Pitaju se također i vjernici i nevjernici: je li u vrijeme koronavirusa prikladno da čitava zajednica prima pričest iz iste čaše, istom žličicom?

Ovo nije puko teološko sitničarenje, niti nekakva intelektualna vježba. U ovom trenutku, tijekom šest i pol tjedana dugog korizmenog posta, to zanima tisuće ljudi. Međutim crkveno vodstvo, pojedini episkopi i Sveti sinod (najviša izvršna i sudska vlast SPC-a, op. ur.), ostali su glede ovog pitanja poprilično pasivni. U svojim priopćenjima oni su uglavnom propuštali priliku da problemu pristupe proaktivno. Prvobitno su odbacivali svaku mogućnosti da je u crkvi na bilo koji način moguće zaraziti se (bilo masovnim okupljanjem ili pričešćivanjem), zatim su priopćenja postupno pooštravali, prilagođavajući se sve strožim odlukama koje je donosila državna vlast. Zbog ovoga su potrebu i odgovornost da javno istupe osjetili teolozi.

Jedan od najobrazovanijih među njima je Vukašin Milićević, svećenik i docent na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Omiljen je među svojim studentima, a gonjen od strane crkvenih knezova koji mu zavide i kojima je Bog podario principijelnost, koja pritom nije popraćena retorskim darovima. U ovim i za Srbiju teškim tjednima, docent Milićević je obasut pozivima da daje intervjue časopisima, sudjeluje u televizijskim emisijama, i suočava se s nezgodnim pitanjima javnosti. Kada se usudio dovesti u pitanje sinodsko inzistiranje na pričešćivanju iz jedne žlice, podsjećajući da je ovo praksa koja je u Crkvu uvedena relativno kasno (11. stoljeće), te da se i danas u Pravoslavnoj crkvi služi liturgija sv. apostola Jakova, gdje se narod pričešćuje na drugačiji način, bez žličice, uzimanjem pričesti na dlan – odmah je kažnjen. Po nalogu staroga patrijarha – docent Milićević više ne smije javno nastupati, zabranjeno mu je bogoslužje, u najgorem – prijeti mu i raščinjenje (oduzimanje svećeničkog reda, op. ur.).

Kaznu određuje čovjek koji je deklariranog ateista i predsjednika Srbije Vučića pozvao na godišnje zasjedanje episkopa i odlikovao ga ordenom – što je veoma začudilo ostale vjernike. Predsjednik, dakle, biva odlikovan, a predavač teologije, koji je čitav život posvetio Kristu – progonjen? Nažalost ne traži samo patrijarh, već i mnogi srpski episkopi, blizinu moći; jednog političara koji je godinama bio među onima koji su podržavali ratnog zločinca Miloševića. To je netko, čiji će korumpirani režim morati odgovarati za to što su srpska infrastruktura i zdravstveni sustav sravnjeni sa zemljom i što u inozemstvu rade mladi, talentirani ljudi, među kojima su stotine liječnika i medicinskih tehničara.

Nije li možda srpsko crkveno vodstvo izgubilo moralni kompas? Oni nalikuju „slijepcima koji su vođe slijepima", kako se kaže kod evanđeliste Mateja. Ubrajaju se u tradiciju svih onih, koji su tijekom desetljeća progonili druge talentirane srpske teologe. Vladika Nikolaj Velimirović je tu samo jedan primjer među mnogima. Što je sve ovaj svetac morao pretrpjeti od svojih „kolega episkopa"!

Što god tko mislio o stavovima docenta Milićevića, tako ga kažnjavati nije primjereno. Jer, u vrline Pravoslavne crkve pripada to da se o tome koji je put ispravan smije raspravljati i diskutirati. U njezine dobre strane pripada i to, da ne postoji ni nepogrešivi papa, koji centralistički smije o svemu odlučivati.

„Ne bojte se", kaže se u Novom zavjetu, pogotovo ne od razgovora s onim koji drugačije misli, s bližnjim. Bog je čovjeku dao razum da bi ga koristio. Upravo to sada čine tisuće studenata i drugih intelektualaca u Beogradu, koji su potpisali više peticija u korist docenta Milićevića. Iako sam daleko: možete im dodati i moje ime.