Napaćena biljka hrvatskog agrara

U pravilnim sezonskim ciklusima, kritično pitanje agrara u Hrvatskoj redovito se vraća na udarni dnevni red. Nekad u obliku sukoba oko mljekarstva, kao što je slučaj posljednjih tjedana, a nekad kroz druge poljoprivredne djelatnosti, kao što su ratarstvo ili ribarstvo. Osim stalnih izraza proizvođačkog nezadovoljstva, pouzdan indikator lošeg stanja je činjenica da Hrvatska već dugi niz godina bilježi rast deficita u poljoprivrednoj industriji: danas je oko 40 posto hrane koja se konzumira u Hrvatskoj došlo iz - uvoza.

Jaka kuna i slabi proizvođači

Takav postotak eliminira Hrvatsku s popisa zemalja koje se prema EU-standardima mogu nazvati (i) poljoprivrednima. Uzroka ima mnogo, ali kao i u mnogim drugim granama proizvodnje u Hrvatskoj, jedan od najvećih problema je upravo odnos države prema uvozu. U njegovu središtu je monetarna politika sa stabilnim tečajem kune pod svaku cijenu. A krajnja cijena toga je gubitak za proizvođače te izvoznike općenito.

Na drugoj strani, sve unosnije posluju, zahvaljujući hrvatskoj monetarnoj politici, banke i uvoznici, odnosno trgovci. Tu bilancu predstavnici domaćih proizvođača ističu posljednjih godina često i uporno, ali očito uzalud. Ako se vratimo na temu poljoprivrede, zateći ćemo odnos koji na određeni način zatvara puni krug: najveći prekupac te uvoznik hrane u Hrvatskoj, koncern Agrokor, vremenom je postao uvjerljivo najveći korisnik državnih poticaja za poljoprivrednu proizvodnju. To poduzeće okuplja već najobimniju masu manjih poljoprivrednih proizvođača, osiguravajući im prodajno mjesto, uz obaranje cijene njihova rada i paralelno istiskivanje lokalne konkurencije.

(Izgubljena) utrka u subvencijama

O tome je za Deutsche Welle svoje mišljenje dao i Ljubo Jurčić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, nekadašnji ministar gospodarstva i donedavni predsjednik Nadzornog odbora koprivničke Podravke, najveće hrvatske prehrambene kompanije, inače u većinskom državnom vlasništvu. On smatra kako isključivo državnim subvencijama realno više nije moguće stati na kraj dvojakom problemu nepovoljne tečajne politike i jeftinije hrane iz uvoza, budući da Hrvatska ne može podnijeti toliki javno-budžetski teret.

"Uvozna hrana je podržana kudikamo većim subvencijama zemalja EU-a, ili kapitalnim ulaganjima u poljoprivredu zbog kompenziranja javnog duga, kao što je praksa u npr. Njemačkoj. A mi bismo morali drastično oboriti kunu u odnosu na euro, i tako proporcionalno sebi pojeftiniti domaći proizvod. Dok ne riješimo tu relaciju, zasigurno ne možemo izvući hrvatski agrar iz nevolje, no bojim se da je partikularni trgovački interes i njegov utjecaj na Hrvatsku narodnu banku već pustio prejako korijenje", skeptičan je Jurčić.

Genetski modificirana prijetnja

Tako narušenoj konstrukciji hrvatske poljoprivrede dodatno prijeti opasnost od genetski modificiranih kultura iz uvoza, naročito u vidu jeftinije stočne hrane. Hrvatska zasad ima veoma rigorozne zakone koji priječe uzgoj i olakšanu prodaju tako modificiranih produkata u ljudskoj ishrani, zahvaljujući utjecaju ekološki nastrojenog EU-okvira i angažmanu nevladinih organizacija, posebno Zelene akcije. Ipak, teška ekonomska situacija otvara prostor za neovlašteno prometovanje GM-hranom.

Jagoda Munić iz Zelene akcije, članica državnog vijeća za tu problematiku, rekla nam je da te nezdrave poljoprivredne kulture svijetu nameće nekoliko multinacionalnih tvrtki, s tezom kako će nas to spasiti od širenja gladi. Ali, mimo njihova marketinga, pokazuje se da sjeme dobro prilagođenih lokalnih kultura ostvaruje isplativije i kvalitetnije prinose. Obzirom na sve skuplje gorivo, u novije doba se postupno afirmira orijentacija prema organskoj proizvodnji te permakulturi, koja uvažava lokalne i tradicionalne datosti.

Umjetna gnojiva i zarada države

"Te je mogućnosti već dokazala Kuba, koja je nakon naftnog embarga i kolapsa intenzivne poljoprivrede temeljene na mineralnim gnojivima i pesticidima, odnosno poljoprivredi ovisnoj o nafti, prešla na vrlo održiv način uzgoja hrane temeljen na permakulturi", ističe Jagoda Munić za Deutsche Welle, i dodaje: "Krajnji je rok da Hrvatska započne slijediti taj primjer jer imamo raznoliku klimu, mala smo zemlja, te su naša polja rascjepkana i često neobrađena. Organska proizvodnja i permakultura bi povećale i zaposlenost, smanjile uvoz hrane i očuvale bioraznolikost Hrvatske".

Dotada, stratešku poziciju u hrvatskom agraru svakako će zauzimati proizvodnja umjetnih gnojiva, zastupljena dobrostojećom kutinskom Petrokemijom, također značajnim izvoznikom. A sve je veći lobistički, poduzetnički pritisak na državu – većinskog vlasnika Petrokemije – da tu uspješnu firmu u cijelosti privatizira. No, budući da je državno vlasništvo u toj vrsti industrije od presudne važnosti, zbog beneficiranog dobavljanja plina kao primarne sirovine, to jaki sindikat Kutinjana svejednako inzistira na održanju statusa quo.

Autor: Igor Lasić

Odg. ur.: Anđelko Šubić