Sa svojom novom vanjskom politikom Emmanuel Macron izgleda želi raskinuti s partnerima Francuske. Nakon njegove sporne izjave o tome da se Europljani ne smiju od SAD-a dati uvući u rat oko Tajvana, uslijedilo je otkrivanje tajnog dogovora između njega i kineskog vlastodršca Xi Jinpinga da se ovoga ljeta za pregovarački stol dovedu Ukrajina i diktator iz Kremlja Putin. Macron želi surađivati na kineskom „mirovnom planu" za Ukrajinu.
Taj plan su partneri Kijeva s pravom kritizirali, jer je Peking u njemu preuzeo jezik ruskog agresora i Ukrajini dao djelomično krivnju za rat. A da je kineski veleposlanik u Parizu istovremeno poručio da države bivšeg Sovjetskog saveza, dakle i Ukrajina, ustvari nisu prave države priznate međunarodnim pravom, zasigurno nije slučajnost.
Preokret u kineskoj politici prema Ukrajini
Francuska time postaje poprište kineske politike prema Ukrajini. Dosad je Peking neprestano tvrdio da se zalaže za suverenitet nacionalnih država – onako kako je to zapisano u Povelji Ujedinjenih naroda. Iako je Peking priznao Ukrajinu još 2013. s Kijevom potpisao dalekosežni gospodarski sporazum, nomenklatura u Pekingu se nije mogla odvažiti na to da osudi ruski napad na suverenu državu. Kritičari Kine s pravom od početka rata upućuju na to proturječje. No to Xi Jinping sada odgovara objavljujući da Ukrajina ustvari i nije suverena država.
Sada bi trebalo i svima biti jasno da Peking ne može biti mirovni posrednik u ovom ratu. Xi govori na isti način kao i njegov prijatelj Putin. Prema njegovom poimanju svijeta Ukrajina ne postoji, već „sveta Rusija" koje je Ukrajina dio. Putin stoga daje oteti djecu iz Ukrajine kako bi zemlji oduzeo vlastitu kulturu. I te ljude, za koje je zbog ratnih zločina izdan međunarodni uhidbeni nalog, Macron želi vidjeti rame uz rame s ukrajinskim predsjednikom Zelenskim za jednim stolom.
Kad bi se Macronovu izjavu o Tajvanu usporedilo sa sudarom, onda najnoviji razvoj događaja za francusku diplomaciju i ugled Francuske u slobodnom svijetu znače totalnu štetu. Iz Pariza se da razabrati da su u ministarstvu vanjskih poslova šokirani djelovanjem Macrona te da (opet) moraju pomesti za njim. Macron je na unutarnjopolitičkom planu aktualno masivno pod pritiskom zbog njegove mirovinske reforme te na osnovu vanjskopolitičkog „uspjeha" želi Francuskinjama i Francuzima pokazati da s njim na čelu imaju jakog čovjeka koji s kineskim predsjednikom može govoriti na istoj razini.
Francuska na kursu Indije i Brazila
Oni koji zbog svega ovoga pate su napadnute Ukrajinke i Ukrajinci, nakon čega slijede ljudi u Tajvanu za koje je kineski napad na otok, zahvaljujući Macronovoj izjavi, sada postao vjerojatniji. Francuska je sada krenula putem koji se ne razlikuje puno do onoga kojim su krenuli Brazil i Indija. I te dvije zemlje su na strani Kine po pitanju Ukrajine i zahtjevu za mirovnim pregovorima te preuzimaju rječnik Kremlja.
Za Macrona bi, pored toga, moglo igrati i ulogu to što se Pariz želi osvetiti za dogovor AUKUS između SAD-a, Velike Britanije i Australije. Te tri zemlje su se dogovorile da Australiju naoružaju nuklearnim podmornicama, što je ustvari bio mogući francuski model kojega je iskoristio SAD. U Elizejskoj palači su tada bili bijesni, jer je francuska vojna industrija tako izgubila milijarde. Američki predsjednik Joe Biden se, doduše, kratko nakon toga sastao s ljutitim Macronom, ali ga ta gesta očito nije zadovoljila. Višesatni sastanak sa Xi Jinpingom iza zatvorenih vrata tijekom njegovog posjeta Narodnoj republici ga je, naprotiv, zadovoljio.
Početak nove ere u Europi
Biti siguran u blagonaklonost Francuske a time jedne atomske sile koja je stacionirana i u Zapadnom Pacifiku je za kineskog vlastodršca izvrstan rezultat toga sastanka. Time je uništio nastojanje stvaranja zajedničke europske vanjske politike. Šteta je ogromna za osovinu Pariz-Berlin-Varšava.
Europa se nalazi na pragu jedne nove ere, jer Pariz prijateljstvo sa svojim europskim partnerima zamjenjuje alijansom s kineskom i ruskom diktaturom. Ako Macron tu svoju veliku grešku ne ispravi što prije, mogao bi svojim djelovanjem ugroziti Europsku uniju kao cjelinu.
Alexander Görlach je, između ostalog, docent „Demokratskih teorija" pri Sveučilištu u New Yorku. Nakon svojih boravaka u Tajvanu i Hong Kongu je ta regija, posebice uzlet Kine i što to znači za demokracije u Aziji, postala njegova glavna tema zanimanja. Vršio je različite funkcije na Harvardskom sveučilištu kao i na Sveučilištima u Cambridgeu i Oxfordu. Alexander Görlach živi u New Yorku i Berlinu.
Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu