Izbjeglice su i dalje dobrodošle, ali…

Četvrti, peti dan nakon terorističkih napada na Pariz, Hrvatska se polako okreće domaćim temama, prvenstveno postizbornom koaliranju i sastavljanju nove vlade. Briga oko izbjeglica ili borba protiv terorizma nisu bile istaknute teme u predizbornoj kampanji, a čini se da neće biti ni u pregovorima koje je koalicija nezavisnih lista MOST nastavila s koalicijom Hrvatska raste (SDP) i Domoljubnom koalicijom (HDZ).

Jesu li izbjeglice samo izbjeglice i koliko među njima ima terorista, pitanja su koja su mediji postavljali političkim analitičarima, pogotovo nakon informacije francuske policije kako je kraj tijela jednog od napadača iz Pariza pronađena navodno sirijska putovnica. Javnost je dodatno uzbudilo službeno priopćenje da je riječ o putovnici koja je registrirana u bivšem izbjegličkom centru u Opatovcu.

U Slavonskom Brodu sve po starom

Sve je to uzrokovalo da građani budu oprezniji kada govore o izbjegličkom valu, no na terenu, za sada nema bitnih promjena, osim što se provode rigoroznije kontrole, potvrđuju nam volonteri Inicijative Dobrodošli. Oni brinu o migrantima kojih je sada kroz Hrvatsku prošlo više od 407 tisuća.

Sara Lalić iz Inicijative za Deutsche Welle kaže da je o generalnom stavu javnosti teško govoriti. „Sigurno je da oni koji su bili protiv politike otvorenih granica, sada misle da su dobili argument za svoj stav. To je potpuno krivo, jer izbjeglice koje dolaze u Europu bježe upravo od takvog nasilja koje doživljavaju u svojoj domovini.“ Ova aktivistica potvrđuje da su mediji prepuni informacija o izbjeglicama koje su često senzacionalistički prezentirane. „Tako je objavljena vijest da je kraj jednog od napadača pronađena putovnica izbjeglice. Iako nikada nije potvrđeno tko je stvarni vlasnik te putovnice, došlo se do zaključka da je krivac izbjeglica koji je prošao kroz Hrvatsku.“

Predrasude i dalje čvrste

Dok su mediji bliski ekstremnoj desnici „nakon Pariza“ nastavili s protuizbjegličkom kampanjom, pretežno plasirajući teorije urote i lažne informacije, oni „obični“ mediji nisu uspjeli razbistriti situaciju i ukazati na postojeće predrasude. Posebice na često korištenu frazu „da nisu svi muslimani teroristi, ali da svi teroristi jesu muslimani“. Usprkos činjenici da je Europol u svojim izvješćima jasno objavio kako su separatizam i nacionalizam glavno izvorište terorizma u Europskoj uniji, te da je religijom motiviran terorizam na samom dnu po broju incidenata. Nažalost, sada sasvim sigurno, ne i po broju žrtava.

Situaciju ne olakšavaju ni izjednačavanje religijskog i nacionalnog identiteta prisutno na području bivše Jugoslavije. Zbog toga se s pojačanom zabrinutošću gleda i prema susjednoj BiH i islamskom radikalizmu kao ratnom naslijeđu tih područja.

Latentan strah od BiH

Kada je o BiH riječ, Silvija Šeparović, suautorica knjige „Hrvatska, njenih prvih 20-ak“, kaže da je vidljivo iz izvješća Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) da se o tome vodi računa. „U izvješću objavljenom ove godine se zaključilo da u Hrvatskoj, zemlji u kojoj je teroristička prijetnja niska, postoji rizik od islamističkih terorističkih organizacija slijedom toga što je članica NATO-a i Europske unije. S time da, kako je rečeno, nema izravne prijetnje od džihadista u Siriji ili povratnika, ali se ne isključuje prijetnja mogućih vukova samotnjaka.“ Uz to, dodaje, SOA je registrirala nekoliko desetaka pobornika radikalnog tumačenja islama od kojih većina nisu i pobornici terorističkih metoda.

S druge strane, ova suautorica biografije suvremene Hrvatske u razgovoru za DW kaže da nije detektirala strah, protuizbjegličko ili protuislamsko raspoloženje. „Ako se, naravno, isključe birtijaške rasprave i glasovi s političke margine. No moj dojam je da je većina ipak zadovoljna s time da ti ljudi samo prolaze kroz Hrvatsku. Zato se i ne bih baš kladila kakvo bi raspoloženje bilo da je drukčije, da se oni ovdje zadržavaju ili da možda ovdje požele živjeti“, kaže i dodaje da Hrvati nemaju pretjeranog iskustva u suživotu s nekim većim zajednicama drugih i drugačijih.

„Sjetite li se rata, možete se prisjetiti i kako je bilo 'ugodno' biti Srbin, makar i onaj 'urbani' koji nije razmišljao o zauzimanju druge strane sukoba“, kaže Šeparović. „“Premda, iako je Hrvatska itekako imala veze s onime što se događalo u Bosni i Hercegovini i gdje su ratovale hrvatske snage s bošnjačkima, ne možemo reći da je postojalo neko protuislamsko raspoloženje. Ako se izuzme ratno angažirano novinarstvo.“ Šeparović se tako prisjeća demonstracija pred veleposlanstvom BiH devedesetih godina prošlog stoljeća. „Upravo u to vrijeme hrvatsko-bošnjačkih sukoba, ali to je valjda jedino čega se sjećam takvog iz tog doba. Zbog tih su sukoba u Alžiru islamski fundamentalisti ubili dvanaestoro radnika Hidroelektre, no ni to nije proizvelo neko široko raspoloženje protiv islama i Bošnjaka u Hrvatskoj.“

Društvene mreže vs. stvarnost

No ono što se nije izgovarala glasno, izrečeno je na društvenim mrežama i u komentarima na portalima. Sudionici rasprava su se i ovoga puta podijelili na lijeve i desne, pri čemu su prvi često tražili opravdanje za terorističke napade u kolonijalnoj prošlosti, naoružavanju sirijske oporbe ili borbi za naftna polja - kao da se ubijanje nedužnih može opravdati ili razumjeti. Istovremeno su „desni aktivisti društvenih mreža“ zazivali Orbana, postavljanje žice na granicu sa Srbijom i BiH kao i potpunu zabranu ulaska izbjeglica na europsko tlo. Sve ove aktivnosti nisu zaživjele u stvarnom životu pa su svi dosadašnji protuizbjeglički prosvjedi u Hrvatskoj – neslavno propali.

Zamjenik glavnog urednika Net.hr portala Dalibor Dobrić kaže kako većinu internetskih komentatora dijeli u dva tabora – one koji se zgražaju nad humanitarnom katastrofom i imaju puno sućuti prema izbjeglicama, te na drugi tabor u kojem su oni čije mišljenje gradira od nepovjerenja do čak otvorene mržnje prema tim drugima i drugačijima. „Reakcije koje dobivamo na mail uglavnom su od strane političkih ili polu-političkih organizacija te aktivista, rijetki su "obični građani" jer jednostavno se nemaju potrebu tako izraziti. Ove organizacije, pak, koriste krizu kako bi pokušale svoje opće stavove proturiti u javnost“, kaže Dobrić. „Velika većina ljudi ipak uglavnom izražava sućut i solidarnost, te blagu dozu tolerancije, dok se god ne dira u njihov način života.“

Hrvatski dio Facebooka je, čini se, pratio svjetski trend u kojem su se korisnici podijelili na one koje su se solidarizirali ističući francusku zastavu i one koji su u tome vidjeli priliku za istaknuti svoju moralnu superiornost. Potonji su prvima zamjerali što nisu isticali zastave Libanona ili Kenije, država koje su također na udaru terorista. Pri tome su potpuno zanemarili ljudsku prirodu koju jače pogađaju stvari koje se događaju u sličnoj kulturi i, prije svega, u susjedstvu.

I dok se u Hrvatskoj ispisuju stupci u novinama, pune televizijske minute i vode žustre rasprave o njihovom statusu i naravi njihovog puta, same izbjeglice koje prolaze kroz tranzitni kamp u Slavonskom Brodu nisu svjesne posljednjih događanja. „Nemaju informaciju o tome što se je dogodilo u Parizu, prvenstvenosti zbog nedostupnosti interneta na rutama kojima se kreću. Oni koji znaju za situaciju, izražavaju žaljenje“, zaključuje aktivistica Lalić u nadi da će migranti sretno stići do svoga odredišta. Ako im se negdje na putu ne ispriječi, sve izglednija, bodljikava žica.