Najljepše lice socijalizma

„Svaki dan u podne odlazila sam s mojim prijateljicama iz vrtića na ledeni stadion i znala da je to to: klizati i skakati, a ljudi te gledaju. To sam htjela. A to i mogu, znam to dobro“, piše Katarina Witt u svojoj autobiografiji „Moje godine između obveznog i slobodnog programa“, objavljene 1994. godine.

Klizanje, skakanje i privlačenje publike bile su njezine kvalitete na ledu. Ta najuspješnija svjetska umjetnička klizačica 2008. definitivno je napustila podij, koji je predstavljao njezin svijet – i završila svoju sjajnu, ponekad i kontroverznu karijeru koju je počela u Sportskom klubu Grada Karla Marxa.

Plešući do uspjeha

Već prve godine, nakon što ju je pod svoje krilo prigrlila uspješna trenerica Jutta Müller, uzela je tada jedva jedanaestogodišnjakinja svoju prvu zlatnu medalju na Spartakijadi za djecu i mladež 1976. godine. Mala je Kati DDR-ovska sportašica za slikovnicu: nalazi se u FDJ-u, organizaciji socijalističke omladine, u roditeljskoj je kući neupadljiva, ne pohađa nastavu, nego dobiva privatne sate i trenira, trenira i trenira.

Njezin talent i karizma, zajedno s marljivošću i ambicioznošću brzo su je dovele na pobjedničko postolje. Prvo na nacionalnim prvenstvima (od 1981. do 1988. bila je prvakinja DDR-a), a zatim i na međunarodnim natjecanjima: šest puta je za redom od 1983. bila europska prvakinja, 1984. odnijela je zlatnu medalju na Olimpijskim igrama u Sarajevu, a iste godine prvi put je postala svjetska prvakinja, što je ponovila četiri puta.

Socijalizam, kapitalizam, socijalizam, kapitalizam

Najkasnije na Olimpijskim igrama u Calgaryju 1988. od „Marxove lijepe kćeri“ postaje svenjemački sportski idol, kojoj se dive i na Istoku i na Zapadu. Ona je srušila zidove u njemačkim glavama, bar u onim koje oduševljava sport. Granice među društvenim sustavima, međutim, i dalje su postojale. Osvrćući se na to vrijeme, Katarina Witt ovako komentira borbu za medalju protiv Amerikanke Debi Thomas: „Bila je to potpuna klasna borba. I za Amere (…) A kod nas je bilo isto tako. Bila je to borba sustava.“

Izleti u kapitalizam tom razdoblju već godinama pripadaju životu Katarine Witt, kao mogućnost da zbog sporta slobodno putuje. Nakon kulminacije u Calgaryju 1988. oprostila se od svoje sportske karijere umjetničke klizačice i počinje onu u showbusinessu. Od studenoga 1988. do ožujka 1989. kliže na američkoj reviji na ledu „Holiday on Ice“, što je bila senzacija za vrijeme DDR-a. Time je napravila daljnji korak u smjeru „cirkusa slavnih“, bez kojeg ju se nakon pada Berlinskoga zida nije više moglo ni zamisliti.

Od najljepšeg lica socijalizma do „SED-ove koze“

No, prije toga je DDR godinama mogao uživati u njezinim sportskim uspjesima. I ne samo to: balerina s leda kući je donosila i devize. Osamdeset posto njezinih prihoda od revija odlazilo je u državnu blagajnu DDR-a. S druge je strane Katarina Witt kao miljenica funkcionara uživala neke privilegije – automobil ili perilicu za suđe, što su joj njezini sunarodnjaci nakon mirne revolucije prigovorili.

Nakon toga je bila izložena oštrim udarima – ako su je ranije mediji slavili kao „najljepše lice socijalizma“, bulevarski list Bild Kati Witt sada u naslovu naziva „SED-ovom kozom“. Kada je 1992. godine u tisku objavljena optužba da je bila suradnica DDR-ove državne službe sigurnosti, uspjela je ishoditi se da nekoliko novinskih izdavača, a riječ je o uglednim saskim bulevarskim listovima, izjavom obvežu da o tome neće pisati. Glasnogovornik službe zadužene za spise o Stasiju, istočnonjemačkoj službi sigurnosti iz Berlina, David Gill izjavljuje kako nema povoda za to da se traga za navodnim spisima o prošlosti profesionalne klizačice ili da se provjerava povezanost Katarine Witt sa Stasijem.

Privilegirana i špijunirana

Deset godina kasnije Katarina Witt ponovno je u središtu rasprave u javnosti, jer je berlinskom Upravnom sudu predala tužbu protiv objavljivanja njezinih spisa vezanih uz Stasi, no kasnije ju povlači. Savezna opunomoćenica za dokumente Državne sigurnosne službe bivše Njemačke Demokratske Republike (BStU), Marianne Birthler u veljači 2002. objavljuje: „Hitnim postupkom berlinski je Upravni sud odlučio: BstU ne smije izdavati nikakve spise o Katarini Witt. Marianne Birthler zastupa mišljenje da je Katarina Witt prema tim spisima kod državne sigurnosti bila privilegirana.“

Kontakti Katarine Witt s državnom sigurnošću imala je, međutim, i drugu stranu: bivšu istočnonjemačku sportašicu, koju je BstU svrstao u „privilegirane“, od 1973. uhodilo se praktično bez prestanka. Njezini Stasijevi spisi sustavnoga praćenja stoga su vrlo opsežni – javnosti je od njih dostupna 181 stranica. Sadržaj je šokirao Katarinu Witt. U njezinoj se autobiografiji može pročitati: „Neke stvari bolje da nisam nikada doznala. Nisam bila nikakav 'špija', ali nisam bila ni nikakva borkinja pokreta otpora. Nikakva žrtva, u svakom slučaju objekt.“