Nagorno-Karabah: tri desetljeća jalovih razgovora

Armenija i Azerbajdžan su od nedjelje prvi put na rubu totalnog rata još od primirja iz 1994. godine. U borbama za regiju Nagorno-Karabah koja se službeno nalazi u Azerbajdžanu, ali je pod kontrolom lokalnih armenskih pobunjenika, u samo dva dana poginulo je više desetaka ljudi.

Ponovno rasplamsavanje konflikta koji između Erevana i Bakua postoji već tri desetljeća postalo je očigledno ovog ljeta. Puškaranje na granici je počelo sredinom srpnja i trajalo desetak dana. Tada je stradalo dvadesetak ljudi, uključujući i civile.

Pregovori nisu donijeli ništa Azerbajdžanu

Eskalacija na južnom Kavkazu povezana je s frustracijom u Bakuu. Ni nakon bezbrojnih mirovnih pregovora Azerbajdžan nije uspio vratiti teritoriju koja mu po međunarodnom pravu pripada.

„Naš prioritet je uvijek bio da se ovo pitanje riješi unutar priznatih granica. Mi 28 godina to pokušavamo riješiti mirnim putem, ali ne ide", kaže Farhad Mamedov, azerbajdžanski politolog i šef konzultantske firme Strategic Consultancy Group. Zbog toga se sada odgovorilo „kontra-napadom", kaže on.

Slično na stvar gleda i Laurence Broers, direktor kavkaskog programa britanskog trusta mozgova Chatham House. „Legitimno pitanje je što je Baku dobio nakon godina mirovnih pregovora? Armenija je pak na drugoj strani, dok se mirovni proces otezao unedogled, uspjela konsolidirati kontrolu nad Nagorno-Karabahom."

Boris Navasardjan, politički analitičar iz Erevana, kaže da Armenija ima dvije opcije: „Maksimalna mobilizacija kako bi se suprotstavilo azerbajdžanskom napadu i protivniku nanijelo što je više moguće gubitaka. Ili da pokušati, zajedno s međunarodnom zajednicom, umiriti azerbajdžansko vodstvo."

Erevan želi pokazati nevoljenim susjedima koliko visoku cijenu će morati platiti u vojnim gubicima i ljudskim životima, kaže Broers. On misli da je današnji armenski premijer Nikol Pašinjan „manje suzdržan" i više spreman na sukob nego prethodnik Serš Sargsjan.

Male šanse za mir

U Azerbajdžanu novo primirje mogu zamisliti samo pod „apsolutno novim uvjetima" i „sa čvrsto zacrtanim planom povlačenja naoružanja s azerbajdžanskih teritorija, sve striktno prema četiri prethodne rezolucije Ujedinjenih naroda", objašnjava Farhad Mamedov pozicije Bakua.

I u Armeniji ne vjeruju da će biti novog sporazuma. Prekid vatre je „teško zamisliti, jer zahtijeva visok stupanj povjerenja između dviju strana i posrednika", kaže Boris Navasardjan. A u ovom trenutku „povjerenje između Erevana i Bakua je na nuli".

„Armenija inzistira na tome da se poboljša sigurnosna situacija prije nego počnu pregovori, dok Azerbajdžan u rukama nema nikakvo drugo oruđe osim destabilizacije“, komentira Laurence Broers. Bila bi drskost, dodaje, da se samo jedna strana optuži za konflikt s obzirom da su obje zemlje uložile veoma mnogo u defanzivno i ofanzivno naoružanje.

Broers navodi da ne postoje bitni međunarodni napori za postizanje trajnog mira. Sukobljene strane radije traže „geopolitičke pokrovitelje" nego diplomatski put. Pravoslavnu Armeniju tradicionalno podržava Rusija, dok se Turska zauzima za Azerbajdžan. „Empatije i solidarnosti s Azerbajdžanom je uvijek bilo, ali sada oni prerastaju u aktivnije oblike podrške, uključujući i vojnu“, dodaje Broers.

Što će biti dalje? Ovaj stručnjak za Kavkaz ne isključuje mogućnost izbijanja pravog rata uz uplitanje drugih država. Ali isto tako je vrlo moguće, kaže Broers, da će za par dana sve utihnuti i da će obje sukobljene države domaćim javnostima pokušati prodati priču kako su dobile bitku.