Na rubu društva unatoč priznanju

Vreva na tržnici u Šutki, rubnome dijelu makedonskoga glavnog grada Skopja. Iz dana u dan ista priča: Trgovci nastoje prodati što više robe, uglavnom odjeću, ali i nakit i prehrambene proizvode. Puno i službeno ime Šutke je «Šuto Orizari», no uvriježila se kratica. Stanovnici tog dijela grada su Romi. To je jedno od najvećih romskih naselja na svijetu. I jedino koje raspolaže lokalnom samoupravom.

Tržnica je za većinu tih ljudi izvor zarade, kaže Redžep Redžep koji tek nekoliko metara dalje od tržnice posjeduje malu mjenjačnicu: «Ovaj narod živi od mrvica koje mu udijeli vlast. Od 30.000 stanovnika Šuto-Orizarija tek njih stotinjak ima stalan posao. I to je optimistična procjena. Svi ostali preživljavaju uz pomoć romske tržnice, gdje za jeftine novce prodaju odjeću i drugu robu. Vlast pred tim zatvara oči. Drugim riječima: Trgovcima se ne naplaćuje porez. Poruka je jasna: Tu se možete baviti svojim poslovima, više od toga od nas ne možete očekivati.»

Povjerovali obećanjima i prevarili se

Redžep je ogorčen kada priča o situaciji u svojoj domovini. On sam pripada onoj manjoj skupini stanovnika koji su nešto postigli u životu. Tri je godine živio u Njemačkoj i radio kao vozač viljuškara. Od ušteđevine je po povratku u Skopje zasnovao novu egzistenciju. Sasvim drugačije stoje stvari s obitelji Bajrama Imerovskog. U Njemačku je došao sa zahtjevom za azil. Nakon nekoliko godina – početkom 90-ih – morao je napustiti zemlju. Nakon što su vlasti Sjevernog Porajnja i Vestfalije objavile da će povratnici u Makedoniji biti socijalno dobro osigurani i da će dobiti stan, i on se vratio kući.

«Makedonska vlast je sklopila ugovor s vlastima Sjevernog Porajnja i Vestfalije. Prema tom ugovoru barem jedan član obitelji trebao je dobiti posao u Makedoniji. Mi smo obitelj s četiri člana i najmanje jedno od nas mora raditi da bismo mogli preživjeti. Ja nisam dobio posao, kao ni moja supruga i tako je ostalo sve do danas. Zbog toga predstavljamo opterećenje socijalnim fondovima u Makedoniji. Mjesečno dobivamo 1.700 dinara socijalne pomoći. Kada se preračuna, to je 30 eura.» Bajram Imerovski pokušava iz cijele situacije izvući najviše što je moguće. Vrlo je snalažljiv: Sakuplja stare i oštećene cipele, vadi ih čak i iz smeća, popravlja i zatim prodaje. Sličnu sudbinu dijeli većina ljudi u Šutki. Tek nekolicina njih uspijeva prehraniti sebe i svoje obitelji. Dva i pol posto od ukupno dva milijuna stanovnika Makedonije su Romi. Mala manjina.

Romi zapomažu i više nego što bi trebali

Esma Redžepova je, pak, nešto poput zaštitnog znaka makedonskih Roma. Ova pjeviča je poznata i daleko izvan granica zemlje. Nastupa po cijelome svijetu, a sebe vidi kao glasnogovornicu Roma. Ona osobno već dulje vrijeme više ne živi u Šutki, izgradila si je kuću u jednoj drugoj četvrti Skopja. Mišljenja je da Romi u njezinoj domovini zapomažu više nego što bi trebali: «Želim naglasiti da je Romima u Makedoniji znatno bolje nego u drugim zemljama. Puno putujem u druge zemlje, mogu napraviti dobru usporedbu. Zastupnica sam u parlamentu Svjetske organizacije Roma i tu također saznam kako je Romima drugdje u svijetu. Znam da je Romima u drugim zemljama puno teže nego u Makedoniji. Drugi Romi kažu: Vi u Makedoniji možete biti sretni, jer živite u demokraciji. I doista, ovdje ima demokracije za Rome.»

Makedonija je, primjerice, prva zemlja koja je Rome priznala i ustavom. No, takvi pozitivni koraci čovjeka ne smiju zavarati. Još puno toga treba riješiti, kaže Sašo Klekovski iz nevladine organizacije Makedonskog centra za međunarodnu suradnju: «Dobro je da Romi raspolažu vlastitom upravom, da imaju vlastitog gradonačelnika, dvoje zastupnika u parlamentu i dvije privatne televizijske postaje. Na nekim je područjima ostvaren velik napredak, na drugima ne. Primjerice, na području obrazovanja: 15 posto mladih u Šutki uopće nema završenu srednju školu. Ni kod ostalih stvar ne stoji bolje. Tek tri promila romske djece može studirati. S takvim se brojkama ne može poboljšati životni standard romske zajednice.»

Iz škole na tržnicu, s tržnice u beznađe

A te bi brojke zapravo trebale rasti. Nakon sporazuma iz Ohrida, kojim je u ljeto 2001. okončana teška unutarnjopolitička kriza, manjine u Makedoniji su stekle veća prava. Osim toga, višenacionalna struktura društva trebala bi se odražavati i u javnoj upravi. Prema tome, Romima pripada i određeni broj radnih mjesta. Kako to u praksi izgleda, na primjer u Službi za zaštitu od katastrofa, koju je u novije vrijeme otvorilo makedonsko Ministarstvo unutarnjih poslova, objašnjava voditelj Pande Lazarevski: «Ovdje imamo ukupno 14 radnih mjesta za Rome. Jedno od njih je već dodijeljeno. Naročito vodimo računa o tome da ova radna mjesta nisu na najnižem stupnju Ministarstva, već da su raspoređena po svim razinama. Dakle, od 13 mjesta predviđenih za Rome za njih sedam ili osam potrebna je sveučilišna diploma. Zbog toga smo u kontaktu s romskim institucijama i nevladinim organizacijama koje nastoje poboljšati standard obrazovanja Roma.»

Ciljano poboljšanje razine obrazovanja Roma teška je zadaća koja će se provoditi godinama, možda i desetljećima. Za 24-godišnjeg sina Bajrama Imerovskog, koji u Šutki prodaje polovne cipele, te će mjere stići prekasno. Nakon osam godina osnovne škole njegovom je obrazovanju došao kraj, ali ne vlastitom voljom: «Ja bih vrlo rado i dalje pohađao školu, međutim, s obzirom na financijske uvjete, ne mogu.» Umjesto toga sada mora pomagati ocu u popravljanju cipela kako bi ih zatim mogao prodavati na tržnici u Šutki.