Na internetu se ne umire

Sabine S. jako se začudila kada joj je Facebook jednog dana predložio da se "sprijatelji" s Arndtom P. Činilo joj se to prilično jezovito, s obzirom da je znala da se radi o čovjeku koji je godinu dana prije toga smrtno stradao u jednoj nesreći. Sada se pak, kao da se ništa nije dogodilo, pojavio kao prijedlog na njezinoj web-stranici. Radoznalo je ušla u njegov profil i tamo je našla sve što je na Facebook bilo stavljeno do trenutka njegove smrti - komentare, poruke, "postove", kontakte...

I ostali prijatelji pokojnog Arndta su uočili istu stvar. Uz dogovor s njegovom obitelji su pokušali izbrisati profil svog mrtvog prijatelja, ali im to nije potpuno uspjelo. Njegovo ime je ostalo, doduše bez slike, ali i dalje mu se mogu slati poruke, pozivi za prijateljevanje na Facebooku, a može se i vidjeti popis njegovih prijatelja na ovoj socijalnoj mreži.

Neizbrisivi tragovi

Tko se puno "vrti" po mreži, on ostavlja tragove i poslije smrti. Portali koji su za to programirani znaju koju je knjigu pokojnik naručio preko interneta, u koji je kafić rado išao i koliko je bio zadovoljan firmama kod kojih je naručivao preko interneta. Na internetu se mogu naći i savjeti koje je davao po forumima ili recepti koje je tamo objavljivao. Znanje pokojnih korisnika interneta nije nimalo manje vrijedno od znanja onih koji su ga prethodnih desetljeća stavljali na papir. Ne uništavaju se ni knjige umrlih autora koliko god one bile loše, zašto bi se onda uništavali njihovi lijepi ili zanimljivi tekstovi, na primjer, u blogovima?

Ionako je tehnički i formalno teško potpuno "ugasiti" egzistenciju nekog čovjeka u mreži. Na Facebooku rodbina pokojnika, recimo, mora predočiti smrtovnicu i probiti se kroz džunglu online-formulara. Nakon toga provider ugasi, ponekad i potpuno ukloni profil pokojnika. Sama rodbina bez lozinke ništa ne može napraviti, a provideri im je odbijaju otkriti - čak i najbližim članovima obitelji.

Čestitke koje bole

Cijela stvar postaje još složenija kada rodbina pokojnika uopće ne zna gdje je on sve u mreži bio aktivan. Za mnoge koji su s njim održavali kontakte samo preko interneta, on nastavlja živjeti. Tako se na profil jedne mlade žene iz Bremena koja je tragično poginula na njezin rođendan slila rijeka digitalnih čestitki i želja za dug i zdrav život s veselim ikonicama - posebno bolno je to za bližnje koji znaju stvarno stanje i slučajno otkriju tuđu neinformiranost. Nije stoga čudo da oni žele spriječiti takve situacije. Neki su u tome otkrili mogućnost zarade pa su osnovali firme koje bi trebale ukloniti sve profile pokojnika iz mreže, no to je nemoguće, pa je njihov angažman zapravo bačen novac.

Stručnjaci ukazuju da postoji i pravno nesporan način za uklanjanje nečije egzistencije na mreži. Svatko može za života napraviti popis svojih lozinki i portala na kojima ima otvoren profil, ovjeriti ga kod javnog bilježnika i u testamentu odrediti tko ga i na koji način može koristiti.

Digitalni grobovi i spomenici

U nekim društvenim mrežama rodbina može preuzeti profil umrlog korisnika i koristiti ga kao knjigu žalosti ili neku vrstu spomenika. Facebook je veliki pobornik ove metode: na taj način profil ostaje, a bjesomučna fluktuacija podataka može se nastaviti tako što ožalošćeni posjećuju stranice dragog im pokojnika. Provider zauzvrat "izlazi u susret" rodbini tako što adekvatno obilježi profil pokojnika. Mnogi prijatelji su sretni i zahvalni što imaju ovu mogućnost da podijele misli i osjećaje o osobi koju su izgubili, ispričaju priče koje ih povezuju s pokojnikom... Na neki način to postaje digitalni grob.

Tko svom mrtvom prijatelju ili članu obitelji želi doista postaviti pravi digitalni spomenik, on na internetu može naći adrese za svačiji ukus. To su "portali žalosti". Njih ima na stotine - od grozno kičastih do decentnih i dostojanstvenih. Troškovi takvog "spomenika" variraju od portala do portala. Na nekima se nude čitavi paketi: može se kreirati čitava web-stranica pokojnika, sa životopisom, stotinama fotografija i videa, tekstovima i "Knjigom sjećanja", te njegovom omiljenom glazbom.

Autori: Silke Wünsch/Dunja Dragojević

Odg. urednik: Anto Janković