Može li se normalno o nogometnim navijačima u Hrvatskoj?

Nogometni navijači glavna su tema u Hrvatskoj proteklih dana. Konkretnije, navijači Dinama - tzv. Bad Blue Boysi, kojih je oko stotinu zadržano u grčkom pritvoru nakon nereda izazvanih u Ateni 7. kolovoza. U tučnjavi s navijačima domaćeg AEK-a poginuo je jedan od potonjih te se nad tim tragičnim slučajem još provodi istraga. Za to vrijeme, BBB-ovce se u hrvatskoj javnosti pozicionira uglavnom u krajnostima. Za jedne su oni neupitni huligani koje treba kazniti što teže, a za druge su to „naši dečki“. Šikanirani od zločeste grčke države, jasno.

Pritom izostaje diskusija na temu odnosa hrvatske države i policije, ali i kluba Dinamo – barem donedavno – prema tim navijačima. Da podsjetimo: duži niz godina bili su izloženi tretmanu parapolicijskog sustava klupskoga neformalnog, ali faktičnoga gazde Zdravka Mamića i njegova pomoćnika Krešimira Antolića, bivšeg inspektora MUP-a. Bili su šikanirani i tendenciozno kriminalizirani na razne načine pa su dugo potom izbivali sa stadiona. O tome se zna manje-više sve, mada nikad nije istjerana na čistac odgovornost države za takvo postupanje.

„I mi imamo prave pravcate huligane!"

Ipak, u takvom odnosu valja tražiti barem dio razloga pojačane radikaliziranosti Boysa, njihove frustriranosti i nasilništva. U klubu čiji je vlasnik službeno udruga građana – dakle samih navijača – oni tek odnedavno počinju dobivati svoj demokratski prostor, a još nije izvjesno kako će to završiti. Mamić je u bijegu od pravosuđa, Antolić se maknuo iz vodstva, ali jedini hrvatski sportski dnevni list je ovih dana objavio komentar po kojem Dinamu sada nedostaje upravo taj drugi, „osoba koja je znala kako s navijačima“. Isti je dnevnik prije koju godinu romantičarski doslovce slavio prvi inozemni nasilnički pohod BBB-a, u Bergamu 1990. godine.

Navijače u huliganizmu, dakako, ne valja opravdavati, kamoli pod svaku cijenu, ali se mora priznati da nipošto nisu sami krivi za sve. Baš onako kao što ih ne treba ni beatificirati svaki put kad priskoče u pomoć stradalima nakon poplave ili potresa. Juraj Vrdoljak, nogometni komentator Telesporta na portalu Telegram, inače bliski poznavatelj prilika u navijačkim krugovima, smatra da atenski slučaj sada postaje i poligon za ispoljavanje populističkih potreba hrvatskih političara. Odgovornost za sve se prebacuje na grčku policiju i pravosuđe, dok se vlastita, očekivano, niti ne spominje.

„Upravo takav pristup“, rekao nam je Vrdoljak, „indikativan je i za generalni stav oko tzv. problema huliganizma kod nas. Populističko korištenje navijačkih grupa u svrhu lakšeg pretakanja političkih pretenzija odozgo, metoda je koja je građena još od predratnog perioda. Ključ je u tome da se huliganizmu daje romantizirana nota, kako bi lakše prenijeli određeni strah od razlijevanja nekakvih ‘neželjenih’ političkih ideja i stavova među mladom populacijom. Jer nju je, uslijed srozavanja socijalne države i obrazovanja, postalo teško usmjeravati i kontrolirati u političkom smislu.“

Zapravo izuzetno mirno na hrvatskim stadionima

Zauzvrat, širi građanski sloj sablažnjen se udaljava i od pozitivnih aspekata navijačke supkulture, a koja se ponajprije očituje kroz jačanje zajednice masovnim članstvom i inkluzivnošću koja nadilazi supkulturne sfere. „Hrvatska, što potvrđuju same statistike, ali i izjave rukovodećih ljudi u policiji u trenucima koje ne pogoni histerija, ne pati od kroničnog problema nasilja na tribinama. One su, kao što vidimo u Splitu, redovno prekrcane 'ultrasima', ali i obiteljima s djecom", napominje ovaj naš sugovornik i kolega.

„To svejedno vlast ne priječi da po potrebi dodatno zaoštri Zakon o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima, a koji je ionako jedan od represivnijih u Europi, kada pogledamo neke opće brojke. Huligani će svakako biti procesuirani, dakle, ali kolateralna šteta za ovaj zdravi dio navijača postaje puno veća na duge staze“, mišljenja je Juraj Vrdoljak. S druge strane, nogometni aktivist Goran Đulić također smatra da grčka policija i pravosuđe, nad kojima se danas zgraža Hrvatska, rade ono isto što se događa ili se događalo u Hrvatskoj.

Maltretiranje i od policije i od medija

„Posljednjih 15-ak godina imali smo 'crne liste', propucavanja na odmorištu Desinec, privođenja onih koji nemaju ulaznicu na tribini nakon kraja utakmice“, upozorava ovaj naš sugovornik koji danas uz gradonačelnika Zagreba predvodi razgovore o demokratskoj transformaciji Dinama i dijalogu s navijačkom populacijom, jednostrano isključenom iz sustava. Zatim čujemo i ostatak primjera: mahanje policijskim dosjeima na državnoj televiziji, sistemsko maltretiranje od policije prilikom dolaska i odlaska na gostovanja ili navijačke tribine, nazivanje „orjunašima“ onih koji propituju nacionalnu nogometnu idilu, drastično neprimjerene zatvorske kazne naspram presuda kojima se raznim moćnicima izlazi ususret za puno teža djela.

„Motivacija za 'grčko postupanje' u hrvatskom kontekstu nisu bili neredi i tučnjave koji su konkretno u Grčkoj na puno većoj i jače orkestriranoj razini, već navijačka borba protiv kriminala u domaćem nogometu. Zadnja tri desetljeća može se na prste dviju ruku nabrojati nerede na utakmicama hrvatskih klubova i reprezentacije. Ono što je još bitnije za statistiku - niti jedan smrtni slučaj. To ne znači da nasilje, rasizam i ksenofobiju s kojom smo suočeni treba legitimizirati. Za svaki protuzakoniti čin treba svako odgovarati sukladno zakonu“, uvjeren je Đulić.

Sami navijači protiv endemskog kriminala

Svejedno, po njemu taj zakon mora biti primjenjiv za sve, „a ne da netko čeka presudu u pritvoru, dok se netko samo nasmiješi na graničnom prijelazu na putu za Međugorje.“ Slično je i s onim što ovaj aktivist naziva medijskim orgijanjem, koje vidi kao refleksiju činjenice da u RH ne postoji institucionalno bavljenje navijačkim skupinama. „Istovremeno, pogotovo u slučaju dva najveća hrvatska kluba Dinama i Hajduka, upravo su navijačke skupine, BBB i Torcida, u borbi protiv kriminala i kriminalaca u domaćem nogometu odigrale ključnu ulogu.“

Ovaj naš sugovornik podsjetio nas je tako na tzv. socios-modele upravljanja nogometnim klubovima, s obzirom na primjere Hajduka i Futsal Dinama, zasebnog kluba u futsal-nogometnoj konkurenciji. Ti projekti koje vode upravo navijači, pokazuju uspjehe u natjecateljskom kontekstu, ali još i više u razračunavanju s privatnim koristoljubljem na račun klupskih vrijednosti, materijalnih i simboličkih. Goran Đulić stoga navodi i podatak o 15 godina borbe za demokratizaciju Dinama kroz peticije, tužbe, bojkote i proglase, koliko je trebalo da i pravosuđe potvrdi kriminal o kojem su navijači stalno govorili.

Bez obzira na konačni pravosudni rasplet tragedije u Ateni, Hrvatskoj treba drukčiji pristup nogometnom navijaštvu. Ovaj dosad prevladavajući očito nije bio kvalitetan. Štoviše, bio je duboko štetan i licemjeran, a mnogi su njegovi pobornici još uvijek na pozicijama od utjecaja. Moglo bi se reći da je situacija u ovome momentu ipak objektivno bolja, kad ne bi simultano bilo smrtnih žrtava kao posljedice ranijih devijacija. Nema sumnje da će raznih teških iskušenja i dalje biti, ali u međuvremenu bi država morala aktivno podržati one progresivnije struje među navijačima umjesto da ih nastavi ignorirati - do nove masovne tučnjave ili nove poplave.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu