Literatura u teškim vremenima

U mom djetinjstvu u komunističkoj Rumunjskoj književnost je imala poseban značaj: zabranjene knjige su kružile od obitelji do obitelji. Uopće, knjige su bile prozor u svijet, a zato što su se uglavnom bavile pitanjima ljubavi i smrti bile su kutak ljudskosti u diktatorskom režimu samovolje.

I poslije tog mračnog vremena komunizma ja sam više nego ikada uvjerena da književnost - čitanje kao i pisanje - obrazuje za empatiju. Ona to čini kroz izazov da se zaroni u druge svjetove, da se prate drugačije misli.

Ali što ja kao književnica i majka u Zürichu, recimo, mogu učiniti za ljude iz Sirije koji bježe kod nas u Europu?

Zajedno sa Gundom Zeeb, koja se bavim kazalištem, prije godinu dana sam u Zürichu pokrenula seriju književnih večeri čiji prihodi kao direktna pomoć odlaze izbjeglicama u Grčkoj i Turskoj. Jednom mjesečno troje poznatih autora iz Njemačke čitaju dijelove svojih najnovijih knjiga ili tekstove koje su napisali za ovu priliku. Nisu svi tekstovi o ratu i migraciji, ali svi govore o ljudskosti i onome što nas drži zajedno: i kao umjetnike, i kao ljude.

Književnik kao glasnogovornik društva

Kako pisati u diktaturi, kakva ograničenja doživljava pisac u slobodnom svijetu, što otežava pisanje i što ga potiče? U čemu je vrijednost knjige, ako zanemarimo prodaju? Književne večeri koje organiziramo u dobrotvorne svrhe izgledaju tako da ja samo kratko predstavim autora i tekst koji će biti čitan. Pored autora, dvoje glumaca čitaju i prevedene tekstove. Koliko razigrana i eksperimentalna umjetnost može biti u vrijeme velike ozbiljnosti? Što može i što treba učiniti umjetnost u turbulentnim vremenima, odnosno što ju čini slobodnom? Na ova pitanja mi odgovaramo u tekstovima koje prezentiramo.

Poslije čitanja autori i gosti sjede zajedno, poslužuju se kuhano vino ili topla juha. Razgovori su nevjerojatno politički, nevjerojatno zato što su svima nama poznate priče o tome kako poslije Frischa i Dürrenmatta u Švicarskoj postoji samo politička apatija. Kakva greška! Pisci su upravo zbog onoga čime se bave profinjeni seizmografi svoje okoline, dakle neminovno politički. Jedino što ih više ne doživljavamo kao glas društva, jer se njihove knjige definiraju preko tržišne vrijednosti, tijekom jedne sezone, sigurno ne više od dvije, a onda zastarijevaju.

Književne večeri su vrlo popularne, jer proizlaze iz jedne potrebe. Prikupljaju se značajni iznosi novca, a sam događaj publiku potiče na daljnje inicijative, bilo da se angažiraju za donacije ili pružaju pomoć na licu mjesta u Sredozemlju. Upravo u ovom nesigurnom vremenu moraju se svi profinjeni duhovi i moć civilnog društva, kojom zrači umjetnost, usmjeriti u projekte za pružanje humanitarne pomoći. Upravo u ovim teškim vremenima mora se pokazati da na početku svake umjetnosti stoji čovjek - i bezuvjetna humanost.