Erdogan i njemački Turci između dva identiteta

29. svibnja se navršava 25 godina od rasističkog napada na kuću jedne turske obitelji u Solingenu. Pet djevojčica i žena iz porodice Genc je izgubilo život u podmetnutom požaru. Helmut Kohl (CDU), koji je tada bio kancelar, nije bio na sahrani. Glasnogovornik vlade Dieter Vogel je tada ukazao na „druge važne obaveze" kancelara i s visoka govorio kako nam ne treba " turizam sućuti".

Neke stvari su se promijenile od tog događaja. Kancelarka Angela Merkel (CDU) će sudjelovati na ovogodišnjoj komemoraciji. Dolazi i turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Cavusoglu. Bila je to izričita želja Mevlude Genc, majke, bake i tete žrtava ubojstva, da na komemoraciji budu prisutni predstavnici kako njemačke tako i turske vlade.

Od tog tragičnog napada Mevlude Genc, koja sada ima 75 godina, zalaže se za pomirenje i zbog toga je dobila visoki orden Njemačke, Savezni križ za zasluge. Prije pet godina, kada sam je posjetio i intervjuirao u novoj kući u Solingenu, ni sekunde nisam sumnjao u to da odbacuje mržnju, da je oprostila i da vjeruje u zajedništvo. Ona je impresivno snažna žena koja je još 1996. svjesno odlučila da postati njemačka državljanka, rekavši: „Živim u Njemačkoj, dakle hoću biti Njemica".

Svijet u kojem živimo je već dugo multipolaran

Sasvim drugačije je tekao razvoj jednog drugog člana obitelji, Kamila Genca, koji je dvije generaciji mlađi od Mevlude Genc. Taj mladić se na Tvitteru predstavlja sloganom koji može zvučati patetično za Nijemce, ali svi čitatelji porijeklom iz Turske prepoznaju u tome slogan turskih nacionalista i fašista: „Jedna zastava, jedan jezik, jedan narod." Njegova zastava, jezik i nacija su turski. Njegova Facebook stranica je isključivo propaganda za turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana. Zato ne iznenađuje da je Kamil Genc iz Solingena otišao u Sarajevo kako bi vidio svog predsjednika, na njegovom nastupu u okviru izborne kampanje.

Ponašanje turskih Nijemaca o kojem se toliko raspravlja, odvija se između ova dva pola i teško ga je analizirati, baš kao i dijametralno suprotne stavove ova dva člana obitelji Genc. Ali, ako pratimo diskusije u medijima, a naročito na društvenim mrežama, susrećemo se s vrlo jednostavnim odgovorima: često se spominje nedostatak integracije. To je banalan odgovor za kojim se rado poseže kada se pojave sukobi u useljeničkom društvu.

Moramo primiti k znanju da je svijet u kojem živimo već dugo multipolaran i da ljudi imaju hibridne identitete. U takvom svetu Mesut Özil može istodobno biti njemački reprezentativac i pristalica turskog predsjednika, iako moralno osuđujem to što se slikao s Erdoganom. Bekir Alboga je predstavnik turskih muslimana u Njemačkoj u okviru dijaloga koji s njima vodi njemačka vlada ali je istodobno i kandidat Erdoganove stranke u Turskoj. Kenan Kolat, dugogodišnji glasnogovornik Turaka u Njemačkoj, može biti u proširenom predsjedništvu njemačkog SPD-a i da se sada kandidira za tursku stranku CHP.

U očima svojih birača, Erdogan je moćan čovek

Kako bi glasila definicija integracije kada bi smo ove tri javne ličnosti optužili da su nedovoljno integrirane? Isto tako je komplicirano i pitanje, zašto više od 10.000 Turaka koji žive u inozemstvu u autobusima i automobilima putuje više od 1.000 kilometara da čuje 40-minutni govor Erdogana u Sarajevu? Turske televizijske stanice ionako uživo prenose svaki izborni nastup tog autokrata. Također je teško razumjeti zašto više od 60 posto turskih birača u Njemačkoj uživaju sva demokratska prava, imajući slobodu da se organiziraju u političke i vjerske udruge, ali u Turskoj glasaju za čovjeka koji je de facto ukinuo podjelu vlasti, koji svakog kritičara trpa u zatvor, ne dozvoljava slobodu štampe, i od neuspjelog državnog udara, sam vlada zemljom. Erdogan se ponaša kao mafijaški bos koji zloupotrebljava politiku kako bi zaštitio sebe.

Međutim, u očima svojih glasača, on je moćan čovjek koji po prvi put u turskoj povijesti s Europljanima razgovara na ravnopravnoj osnovi. On je političar koji se ponaša samouvjereno i koji svojim sljedbenicima u inozemstvu daje samopouzdanje. Turčin u Njemačkoj više nije mali radnik ili migrant - njegov predsjednik stoji rame uz rame s moćnima u svetu. Slikanje s njim ne da nije sramota, nego ispunjava ponosom - tog malog Turčina na koga se inače uvijek gleda s visine.

Pitanje razumijevanja demokracije

Podrška njemačkih Turaka Erdoganu nije samo pitanje integracije. Više je to pitanje demokracije, pitanje razumijevanja demokracije, i zapravo obrazovanja. Može li se za Özila može reći da nije integriran, ili to pitanje nije važno kada se radi o svjetskoj zvijezdi i multi-milijunašu koji bi mogao živjeti i raditi bilo gdje u svijetu? Važnije bi bilo pitanje, koliko mu je važna sloboda izražavanja i medija u Turskoj? I je li svjestan svoje odgovornosti kao „primjera uspješne integracije u Njemačkoj"? Koliko je politički obrazovan i informiran, kako bi znao, da je Erdoganu na predstojećim predsjedničkim izborima potreban svaki glas, dakle i Turaka koji žive u inostranstvu, i da je slikanje s njim zloupotrijebio za svoju kampanju?

Sumnjam da se ovim pitanjima bave pristalice Erdogana koji ga posvuda prate. Baš kao što sumnjam u tezu da podržavaju turskog despota, zato što ih njemačka politika konstantno isključuje. I to je previše jednostavan odgovor.

Mevlude Genc je izgubila svoje kćerke, unuke i nećakinju. Jedva da govori njemački, ali prihvata Njemačku i mirnu koegzistenciju. Ako se potrudimo razumijeti ovu ženu, možda ćemo jednog dana razumjeti i komplicirani svijet u kojem žive njemački Turci.

Kemal Hür je 1968. rođen u istočnoj Anatoliji. Od 1980. živi u Berlinu, gdje je studirao germanistiku, sociologiju i teatrologiju i trenutno radi kao novinar, uglavnom za programe Njemačkog radija.