Mirogoj: galerija na otvorenom
Zagrebački Mirogoj nije samo groblje, nego i prava galerija spomenika preminulima.
Zagrebački „grad mrtvih“
„Hrvatski Panteon“ i „najveća hrvatska galerija na otvorenom“ nazivi su s kojima se opisuje zagrebačko groblje Mirogoj. Njegove arkade svake jeseni mijenjaju boju iz zelene u jarko crvenu zahvaljujući biljnoj vrsti Parthenocissus tricuspidata. Mirogoj, mjesto tišine i kontemplacije, sve je češće odredište stranih turista i dobro je mjesto za brzi uvid u hrvatsku kulturu i povijest.
Nikad završena priča
Arkade su građene od 1879. do 1917. godine. U njima je, uz brojne hrvatske velikane, sahranjen i njihov tvorac, „režimski“ arhitekt Herman Bolle. Ideja da lukovi u potpunosti okruže groblje nije nikada realizirana pa je zid koji odjeljuje mrtve od živih sa svojih dvadeset kupola dug petstotinjak metara.
Bez ograda
Mirogoj - spomenik visokog i kasnog historicizma, od samog je otvaranja 1876. godine pripadao Gradu pa su u njemu mir našli pripadnici svih religija. Groblje je izvorno bilo ravnopravno podijeljeno na konfesionalna polja. Između njih je bilo zabranjeno podizati ograde koje bi ljude i nakon smrti dijelile po vjeri. Čak su i na kupolama arkada obilježja katoličke, pravoslavne i židovske vjere.
Primjer vjerske tolerancije
Prema prvom Statutu skupnog groblja, postojala je podjela prema ispovijedi: odjel A bio je određen za katolike, odjel B za pravoslavce, odjel C za protestante, dok su se u odjelu D pokapali sljedbenici židovske vjeroispovijesti. Statut je pisao da će se jamčiti "potpuno i neograničeno vršenje vjerskih obreda kod pogreba mrtvaca na groblju".
Spomenik bogatim naručiteljima, ali i umjetnicima
Skulpture i reljefi Roberta Frangeša-Mihanovića (1872.-1940.), umjetničkog pedagoga i oca hrvatskog suvremenog kiparstva, dominiraju u unutrašnjosti arkada. „Radnik“ u natprirodnoj veličini podignut na grobnici obitelji Muller, jedan je od najupečatljivih spomenika koji stoji od 1935. godine.
Bački Hrvati
Moćna Frangešova skulptura krasi i grobnicu bačkih Hrvata u kojoj je sahranjen i Petar Šarčević (1941-2005), profesor i rektor Sveučilišta u Rijeci koji je ujedno bio i prvi veleposlanik Republike Hrvatske u Sjedinjenim Državama.
Poput Rodina
„Dva stara oca“, naziv je Frangešovog reljefa iz 1924. godine s grobnice obitelji Makso Mayer. Riječ je o djelu lišenih suvišnih detalja koji prikazuje dvojicu starih muškaraca sakrivenih iza, najvjerojatnije, obrtničkih pregača. Znalci ga uspoređuju s rafiniranim Rodinovim djelima. Uostalom povjesničari umjetnosti tvrde da su se dvojica umjetnika družila tijekom Frangešova školovanja u Parizu.
Tužan rastanak
„Majčina ljubav“ na grobnici obitelji Arko je 1917. godine također izradio Robert Frangeš-Mihanović. Prikazuje majku Ivanku koja pruža ruke prema svojim dvjema djevojčicama Milki i Stanki dok ju s druge strane grli Smrt. Tu leži i Vladimir Arko, vlasnik tvornica špirita, kemikalija i emajliranog posuđa. Bio je 1918. godine među utemeljiteljima Zagrebačke burze.
„U tvom polju daj mu groba. S tvojim cvijećem grob mu kiti!“
Grobnica književnika i političara Petra Preradovića (1818-1872) djelo je kipara kamenoklesara Ivana Rendića. Riječ je o alegorijskoj slici Domovine koja kiti grob svoga pjesnika. Stihovi Preradoviće pjesme Putnik uklesani su zlatnim slovima u postament ove skulpture. Preradovićevi posmrtni ostaci su 1879. preneseni iz Beča na Mirogoj.
„Vjera u Boga i seljačka sloga“
Grob hrvatskog političara, književnika i prevoditelja Stjepana Radića, osnivača Hrvatske seljačke stranke, jedan je od najposjećenijih. Radić je umro 1928. godine od posljedica teškog ranjavanja u Narodnoj skupštini gdje ga je ustrijelio Puniša Račić za vrijeme sjednice jugoslavenskog parlamenta u Beogradu, a njegov golemi pogreb je ostao u analima grada.
Rođen u Splitu, pokopan na Mirogoju
I jedan od najpoznatijih hrvatskih skladatelja, Ivo Tijardović, pronašao je 1976. godine posljednje počivalište u arkadama. Njegova bijela bista koja izranja iz mraka arkade djelo je Ive Antunca. Širokoj hrvatskoj javnosti Tijardović je poznat kao autor mjuzikla Mala Floramye, no Tijardović je bio i slikar-ilustrator, koreograf, novinar…
Jedan od najznamenitijih Istrana
Eugen Kumičić (1850. – 1904.), pravaški političar i predvodnik naturalizma u hrvatskoj književnosti, pokopan je u obiteljskoj grobnici izvan arkada. Kumičić je ostao zapamćen kao veliki protivnik talijanizacije Istre i kao jedan od trojice pritvorenih u slučaju „vritnjak“ kada je Josip Grižanić tijekom saborske rasprave udario nogom u stražnjicu bana Khuena Héderváryja.
Žrtvama, ali Prvog svjetskog rata
Spomenik palim hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu je rad Vanje Radauša i Joze Turkalja iz 1939. godine. Zanimljivost koja se veže uz ovaj spomenik jest da su 1945. godine komunističke vlasti s njega skinule natpis pa su brojne generacije Zagrepčana odrasle u uvjerenju da se radi o spomeniku borcima Narodnooslobodilačke borbe. Natpis je vraćen 1995. godine.
Najstariji mirogojski spomenik
Zlatni lav na crnom granitu, spomenik srpanjskim žrtvama, najstariji je spomenik na Mirogoju. Na ovo su mjesto položeni ostaci 13 žrtava protumađaronskih prosvjeda koji su se 29. srpnja 1845. godine dogodili u Zagrebu i to na Markovu trgu, današnjem centru hrvatske političke moći. Posmrtni ostaci s dijelom spomenika su 1895. godine s Jurjevskog groblja preneseni na Mirogoj.
Anđeli su čest motiv
Grobnica obitelji Ohnleitner rad je Ive Kerdića iz 1924. godine. Sjedeći anđeo predstavlja 16-godišnju Slavicu, prerano preminulu kćer naručitelja – poznatog zagrebačkog slastičara Franje Ohnleitnera. Ova je grobnica sa svojim spomenikom do danas sačuvala svoju izvornu ljepotu i predstavlja jedan od najbolje uklopljenih radova u prenapučenom otvorenom dijelu groblja.
Singer je bio prvi
Površina cijelog Mirogoja nadilazi 150 nogometnih igrališta i procjenjuje se da je na njoj više od pola milijuna grobnica i grobnih mjesta. Prvi njegov „stanovnik“ jest omiljeni sportski pedagog i učitelj mačevanja Friedrich Miroslav Singer.
Pobuna protiv gradnje Mirogoja
U vrijeme dok se Mirogoj gradio, građani su se oštro bunili zbog njegove udaljenosti od središta grada. „Ta tko će tako daleko hodati za kolima“, glavna je kritika upućena gradskim vlastima koje su se odlučile na ovaj monumentalan pothvat. Danas je grad obrastao ovu nekropolu, a stara gradska groblja su nestala pod modernim građevinama i trgovačkim centrima.
I grob je statusni simbol
Prema prvom statutu grobnice u arkadama su se prodavale za „vječna vremena“, a svaki je posjednik, uz zadovoljenje estetskih kriterija, bio obavezan postaviti spomenik „uz svoj zid“. Od tada pa sve do danas potražnja za mjestom pod arkadama gdje leže hrvatski velikani bila je veća od ponude. Cijena grobnice na prestižnom mjestu nerijetko prelazi vrijednost stana u središtu grada.